Nekako imam moralnu obavezu vratiti društvu ono što sam im pokušala oduzeti u svojoj mladenačkoj zasljepljenosti

Sjećate se startasica? Kultnih tenisica iz Borova? Sigurna sam da je većina vas na ovo moje pitanje odgovorila potvrdno. One su klasika.

Nešto kao franck kava, vegeta ili cedevita. Stoljetna tradicija u istoj ambalaži. Istraživanja su pokazala da ljudi ne žele da se tim brandovima mijenja prepoznatljiv izgled vanjske ambalaže. Nekako su sentimentalni što se toga tiče. Kao da bi to, na neki neobjašnjiv način, promijenilo i sam proizvod. Više ih ne bi asocirao na ona bezbrižna vremena. A upravo je u tome čar. To im ulijeva i sigurnost.

A to je ono što najviše, pokazalo je također istraživanje, ljudima nedostaje u ova turbulentna vremena puna instant zvijezda. Instant građevinara. Instant pisaca. Sve je nekako brzo i prolazno. Svatko koristi ponuđenu mu priliku i nakon toga nestaje. Nedostatak kvalitete? Da je djelomičan odgovor na to pitanje. Jer ti ljudi i nemaju bogznašto ponuditi današnjoj zahtjevnoj i prevrtljivoj publici.

Kvaliteta je jedino što može opstati i upravo zato neki postoje već dvadeset, trideset ili više godina. To je uglavnom, kao što bi mi mladi danas rekli, starija bagra. Debelokošci, ljudi koji odoljevaju i prkose vremenu i godinama. Upravo su to i naše startasice. Debelokožne tenisice.

Preživjele su Titovu Jugu, prvog nam predsjednika drage Hrvatske i u novu eru ušetale sa, kako bi kolumnist Čičak rekao, trenutačnim nam predsjednikom Mesićem. Koji je, odmah nakon njihove promocije, dobio na dar jedan par. Pri tome su dobile i novo ruho. Dizajneri su ponovno u njima probudili stare strasti. Odjenuli su ih u boje (terapija bojom u krizna vremena- odličan potez) i zavezali mašnu.

Kao simbol isprepletanja svih režima kroz koje su prošle. U njima sam pronašla takvu simboliku. I zato mi se sviđaju. Sviđa mi se pomisao da originalan hrvatski proizvod izvezemo sve do Japana. I da dućan izgleda poput art galerije u čijem će se prostoru jednako ugodno osjećati starija gospođa koja je došla po svoje prepoznatljive tamno plave „borolete" (jedino u njima još može obavljati svakodnevne kućne poslove, ovo drugo niš ne vrijedi, bole noge začas, a i može si ih priuštiti) i klinac rođen nakon domovinskog rata koji nema pojma da te tenisice pričaju priču jednog naroda. Njemu su samo cool.

U tom prostoru se i ja osjećam ugodno. Moja generacija je generacija koja se rodila u godini Titove smrti. Dobro se živjelo, malo od te sigurnosti smo i sami osjetili. Onda je došao rat i tu većina moje generacije ima „rupu" u pamćenju. Sjećamo se samo da smo svako malo bježali u skloništa zbog sirena i da su stariji strepili od granatiranja i vojarne koja se nalazila tik do naše zgrade.

Mi smo generacija koja je startasice nosila na tjelesnom. Još se danas živo sjećam zavežljala koji mi je mama sašila kao torbu za tjelesni. U njima bi obavezno bile startasice u posebnom džepu. Mama, kaj se te tenisice stvarno rade kod nas? U našoj tvornici? Da, u našoj tvornici, u Slavoniji. Ali, nažalost, mi to tada, nismo znali cijeniti. Ono što nas je tada istinski privlačilo je bio snickers i milka iz Njemačke. I nike tenisice. Koje su polako, ali sigurno grabile preko kultnih startasice.

Sve što je strano je tada predstavljalo statusni simbol, a dijete koje bi u školu donjelo kinder jaje, za nas obične smrtnike bez familije izvan granica lijepe naše, u našim bi očima bio najsretnije i najbogatije dijete. Iza njega bi se na školskom hodniku moglo čuti: njemu ti je baka u njemačkoj, pa mu stalno šalje sve žive čokoladice! Poslala mu je i najnovije najkice!! Blago njemu! Bio sam jučer u njegovoj kući i zamisli, skuhao mi je nekakav instant čaj!! Super ukusan! Toga nema kod nas za kupiti!

Maaammmaaa, vikala bi obično kada bi došla iz škole, zakaj naša baka nije u Njemačkoj? Pa nije kad je u Zagorju. Ma super, a jel bi ja mogla dobiti najkice? Ima ih Marina iz šestog be. Nove- novcate, originalne. Bijelo- roze. Tak su super. Ivana, ne možeš ih dobiti, pa ne možemo zbog toga putovati van, a osim toga- preskupe su. Imaš startasice. Pih! Pa njih svi imaju! I kako da se onda kreativno izrazim kada sam ista kao i ostali?!! Pa nije valjda ta Njemačka tako daleko?

Tada mi se činila jako dalekom i egzotičnom zemljom. Milka, kinder jaje i nike!! Danas, gotovo dvedeset godina kasnije, ulazim u art dućan. Maaamaaa!! Pogle ove cool šarene tenisice sa mašnom. Ma genijalne su!! Ivana, to su startasice, znaš one iste kojima nisi toliko bila oduševljena dok si išla u osnovnu školu. Još uvijek se proizvode u Borovu. Ma genijalne su! Kupit ću dva para.

Nekako imam moralnu obavezu vratiti društvu ono što sam im pokušala oduzeti u svojoj mladenačkoj zasljepljenosti. Osjećam građansku dužnost za kupnjom ovih tenisica. I ponos. Jer su ih napravile tete u Borovu. Ona ista teta koja radi „borosane".

Kupila sam dva para veselo obojenih startasica. Kupit ću ih danas- sutra i svojim klincima usprkos tome što će, možda, više htjeti najkice. Jer, tradicija se mora njegovati.... a i dvadest godina kasnije će skužiti da sam imala pravo! Domaće je domaće!