Coppolin "Drakula" nije horor priča - on je ljubavna priča s elementima horora.

Izvorni naslov: Bram Stoker's Dracula
Režija: Francis Ford Coppola
Uloge: Gary Oldman, Winona Ryder, Anthony Hopkins, Keanu Reeves, Cary Elwes
Trajanje: 130 minuta
Godina: 1992.
Produkcija: Columbia Pictures

Znate li koji se lik u sto i kusur godina kinematografije najčešće pojavljivao na filmu? Ne, ipak nije Drakula; na velikom se platnu najviše udomaćio Sherlock Holmes, ali besmrtna kreacija Brama Stokera zauzima respektabilno drugo mjesto s tendencijom da jednog dana i pretekne najvećeg svjetskog detektiva koji na filmu već dugo nije zasjao.

Filmovi o vampirima počinju i završavaju s Drakulom, Vladom Nabijačem, književnim likom koji je proizašao iz Stokerove fascinacije slavenskim narodnim predajama. Od besmrtnog "Nosferatua" kojeg je utjelovio Max Schreck, preko Bele Lugosija i Christophera Leeja lik Drakule na filmu je dobio pozornost koju zaslužuje zbog svog značaja za pop kulturu, ali prava priča o Vladu Tepešu ispričana je tek 1992. godine.

Francis Ford Coppola, za razliku od većine redatelja koji su uzimali Drakulu za središnji lik svojih filmova, želio je pred kamere postaviti što točniju adaptaciju Stokerovog djela. Coppolin "Drakula" nije horor priča - on je ljubavna priča s elementima horora. Nije se, uostalom, moglo ni očekivati da će se najveći redatelj svog vremena (iz Coppole su tada bili "Apokalipsa danas" i trilogija "Kum") okrenuti tako trivijalnom žanru poput horora, ali je ipak želio uzeti jednu svima poznatu priču i po prvi je put učiniti ljudskom.

Vođeni vještom Coppolinom režijom prvi put smo vidjeli ljudsko lice čudovišta. Drakula je dobio opravdanje, razlog svog postojanja - i to već u uvodnoj sceni u kojoj se vladar Transilvanije odriče Boga za kojeg se borio u brojnim ratovima zbog smrti ljubljene žene. Njen lik ono je što ga progoni stotinama godina, a život u samoći najveća je Drakulina pokora, sve dok se u njegovom srcu ne rodi nova nada i nova ljubav prema ljupkoj Mini Harker (Winona Ryder).

Coppolin "Drakula" još jedan je u nizu testamenata njegove sposobnosti rada s glumcima, što je dodatno naglašeno činjenicom da se gledatelj osjeća kao u kazalištu. Kao u svakoj pravoj predstavi, mijenjaju se činovi, likovi ulaze na pozornicu i napuštaju je, a radnje se pretežno razvija zahvaljujući njihovim karakterima i vješto napisanom dijalogu. A ti su karakteri jednostavno previše umjetni da bi bili uvjerljivi, previše stereotipni da bi egzistirali u stvarnosti - jednom riječju kazališni.

Gary Oldman kao Drakula simbol je vječnog tragičara prema kojem možemo osjećati samo sažaljenje, čak i usprkos njegovoj neprestanoj žeđi za krvlju. Anthony Hopkins kao Van Helsing, legendarni lovac na vampire, u radnju unosi točno potrebnu količinu crnog humora, Winona Ryder odlično je svladala ulogu jedine žene koja je sposobna voljeti čudovišnog Drakulu, a čak ni Keanu Reeves u ulozi njenog supruga nije pretjerano iritantan. Grijeh bi bilo ne spomenuti perverznu minijaturu Toma Waitsa koji je odigrao poremećenog Drakulinog slugu Renfielda. A za više "vizualne" tipove tu je i konstantno obnažena Monica Bellucci iz mlađih dana. Coppolin "Drakula" doista nudi ponešto za svakoga.