Zar će najveća zamjerka genijalnom umjetničkom djelu i najboljem ikad filmu smještenom u okruženje Drugog svjetskog rata biti što se Tarantino usudio ubiti Hitlera?

Nekima sam vjerojatno već dosadio s Tarantinom, ali prisiljen sam još jednom biti njegov advokat. Povod su, naravno, "Nemilosrdni gadovi", njegov najnoviji film koji i dalje igra u našim kinima (tko još nije gledao - što čekate?). O genijalnosti samog filma pričat ćemo nešto kasnije, za početak je puno važnije osvrnuti se na način na koji je novi Tarantino dočekan u europskim filmskim krugovima.

 Kad su "Gadovi" premijerno prikazani u Francuskoj, na festivalu u Cannesu, moram priznati da sam se malo zabrinuo. Najutjecajniji i najbolji filmski festival, na kojem je Tarantino uvijek bio rado viđen, nije njegov zadnji film primio s uobičajenim obožavanjem. Loše kritike su stizale sa svih strana, prednjačili su Francuzi, a sasjekli su ga i najozbiljniji engleski mediji, kao i dopisnici naših dnevnih listova. Sve je upućivalo na to da je Tarantino napokon podbacio, da je uspio u onome za što se dotad činilo da nije sposoban - snimiti loš film.

Kakva je to floskula bila. Tarantino je u "Gadovima" stilski izbrušen do kraja, doveo je svoju genijalnost do savršenstva. Predbacivali su mu mnogi (pa tako i hrvatskih kritičari) da se drznuo dirati u sveti kanon Drugog svjetskog rata, praktički se izrugivati s događajem koji je uništio živote stotina tisuća ljudi. "Nemilosrdni gadovi" su povijesno netočni i nekorektni, vrištali su dežurni dušobrižnici objašnjavajući kako "šmokljan iz videoteke" nema pravo tretirati WWII kao svaku drugu građu iz ropotarnice filmske povijesti jer se radi o događaju koji je za Europljane još vrlo stvarna i duboka rana.

Jurica Pavičić je tako napisao kako je Tarantino u "Gadovima" napravio tipičnu američku grešku tretirajući Drugi svjetski rat kao tek popkulturni mitem. Kritičar Jutarnjeg lista odlazi i dalje pa kaže kako će Tarantino uvije ostati tek daroviti "basterd", ali nikad neće biti umjetnik filma onako kako su to njegovi uzori Peckinpah, Fuller i Eastwood. Prava je istina, pak, da je Tarantino umjetnički već pretekao sve navedene velikane.

Iako mu to mnogi nikad neće priznati jer on je među rijetkima koji je publiku uspio striktno podijeliti na one koji ga obožavaju i one koji ga mrze. Tako nešto je dosad za rukom polazilo samo istinskim redateljskim veličinama, poput najvećeg genijalca celuloidne vrpce Stanleyja Kubricka.

"Gadovi" jesu Tarantinov najbolji film nakon "Paklenog šunda", kao što su to američki kritičari primijetili i jedini koji se genijalnošću može mjeriti s njegova prva dva ostvarenja. Jer, koliko god "Jackie Brown", "Kill Bill" i "Death Proof" bili vrhunski filmovi, ipak su za klasu lošiji od "Gadova", "Šunda" i "Reservoir dogsa". Bez obzira na svu brutalnost i nasilje koje ovoga puta nije toliko karikirano kao u nekim ranijim Tarantinovim djelima, "Nemilosrdni gadovi" od prvog do zadnjeg kadra "umiru u ljepoti".

Film je to s kojim je Tarantino do savršenstva doveo svoju ambiciju da snima filmove o filmu. Gotovo svaki kadar je hommage, u svaku izgovorenu rečenicu je uložena nemjerljiva količina truda, svaki podzaplet (a ima ih na bacanje) je pomno razrađen. Je li onda za film koji je tako prekrasno snimljen, tako savršeno napisan doista bitno što nije povijesno točan? Je li bitno što ga Tarantino koristi da se još jednom pohvali koliko dobro poznaje sedmu umjetnost? Zar će najveća zamjerka genijalnom umjetničkom djelu i najboljem ikad filmu smještenom u okruženje Drugog svjetskog rata biti što se Tarantino usudio ubiti Hitlera? Uostalom, kako i sam Tarantino kaže: "Moj film nije realan, niti je to mogao biti jer likovi nisu stvarni. Ali da su ti likovi u tom vremenu doista postojali, nije nerealno da bi se situacija dogodila onako kako sam je ja zamislio".