Došao je dan koji nije bio kao drugi dani, i ništa poslije njega više nije bilo isto...neki će se vjerojatno sjetiti jednog solidnog filma, no ovoga puta najavu iz filmskog medija iskoristit ćemo za jednu životnu sliku. Dakle, sjedite -  pod a) u svom udobnom naslonjaču, b) na tvrdoj stolici, c) uopće ne sjedite jer žurite nešto kupiti...

Odaberite bilo koju scenu, no uvijek Vas hvata isti scenarij: blizu je blagdan, jedan od onih dana u mjesecu, ne znate točno što bi htjeli, a sve što ste probali već je viđeno. Palite televizor, otvarate novine, slušate radio i uvijek do Vas čvrsto i sigurno dopire i ulazi Vam lagani, bockavi osjećaj - krivnje.

Uvijek je bilo (gotovo) isto - ocvale reportaže o tome kako se 200 tisuća Hrvata sprema na zimovanje i to baš kada ne treba toliko trošiti, maše Vam kažiprstom i rukicom Vaša omiljena voditeljica. Ili - trgovački lanci prepuni kupaca, a plaće male, sve je više nezapolenih. A onda zaustavljaju ljude koji nekud žure i guraju pod nos mikrofone spužvaste poput uređivačke koncepcije „katedrale duha", lokalne ili nacionalne. Zašto ste na ulici? Gdje idete? Što ćete raditi? Koliko ste platiti to što nosite u vrećici? Otvorite je!...

Ove je godine, nažalost ili na sreću, pomalo izostalo ono što je bilo sadržaj svake TV emisije koja je držala do sebe, od našminkanih dnevnika što smrde na lanjsko lakiranje do sladunjavih šmrklji crvenih tepiha i obraza. Zašto kupujete toliko za blagdane, zašto maltretirate one koji bi u nedjelju ne radili? Neradna nedjelja u dva je navrata, dvije godine bila top tema, jer nikako da se netko od medijskih djelatnika i inog osoblja sjeti da je tu glavni problem neplaćanje onih koji doista rade u nedjelju. I umjesto da vlasti zaposle inspektore rada i provoditelje zakona, upošljavala je stotine honoraraca i pravih novinarčina-istraživača koji bi se slikali na pokretnim stepenicama, češali stražnjice uz nogohvate i hvatali neke ljude-potrošače koji bi, onako, puni krivnje, protrčavali ispred kamere, jer eto nešto kupuju u nekom Mall-u. Ili, što je i gore, žele nešto kupiti.

Nitko od medijskih milosnica u bundicama i muškarčina zavrnutih rukava što rade u medijima, bilo da su Indiane Jones-i iz gradskih tramvaja ili Mata-Hari što griju najpametnije dijelove tijela na studijskim stoličicama, nije se sjetio da se neki ljudi možda i griju u marketima, koriste jedva skupljeno vrijeme i s obitelji dođu i zavire tamo gdje je barem nešto toplo i svjetlo. Još gore, ali zahvalno bilo je nabijati krivnju ljudima koji možda kupe poneki dar, iako vi u košarici vidite svega par stvari, ali bilo je moderno govoriti o prepunim košaricama, gužvama, potrošačima pijanim od kupnje. I opet umjesto pravih tema o ljudima bez posla, bez motiva, sudbine ili budućnosti, reportažice prepisane iz petparačkih slikovnica o anoreksiji, šopingholičarkama, nestašnim sinovima auto-ubojicama još nestašnijih očeva...

Blagdansko ludilo - medija - uvijek je bjesomučno tražilo puste stotine tisuća preplanulih od zimskog sunca, bogataša kojima najviše zavide sami novinari, temeljeno na izjavama ljudi iz putničkih agencija koji naravno nikad neće reći da nemaju posla, kao ni trgovci nekrtninama u ova krizna vremena. No, deseci putovanja pretvore se čarobnim mikrofonom u ruci u tisuće, desetke tisuća, nikada ni jedne točne brojke, čak i kada podaci iz samog priloga govore suprotno.

Trebalo se, oprosti im Božićnjak Djede, nekako ulagivati svakom moćnom koji je nešto negdje izjavio, potvrditi svojim medijskim uratkom ono što misle veliki, slavni i moćni. Nikad ne znaš tko će s uspeti ili posrnuti na ljestvama moći, gdje će ubaciti svojeg urednika/icu, a dobro je dobiti i koji poslić sa strane. Uvijek istodobno ulaivanje onim koji imaju novaca za kupnju i one većinske bagre koja nešto mrči po Metro-u ili Interšparu.

Treba paziti i stalno objavljivati velike oglase o prodajama, akcijama, svjtlucave reklame, zarađivati na bonovima za kupnju, veličati sve koji prodaju svoje industrijske i/ili politike proizvode. Jer, medijsko je licemjerje pregolemo, treba istodobno ljudima nabijati krivnju, ali ih i navoditi na kupnju, putovanja, darove, telefoniranje...Pa im zbog toga opet nabijati krivnju. Tako živi i opstaje veliki dio medija i njihovih vlasnika i sponzora. To je zapravo vrlo težak posao. A osjećaš se kao balon - možeš puknuti kada su te najviše napuhali...Naravno da i mediji i novinari ne vole kada im netko u lice kaže kako su često sponzoruše, to su uvijek „one druge žene".

A onda padne prodaja, ljudi ostanu bez novca, panika u redovima trgovaca i medija. Komu se prikloniti - ljudima koji ostaju bez posla i novca ili onima što još imaju previše i upravo u ovim vremenima troše još i više? Dilema je trajala možda kojih desetak minuta. I,gle, ponovo tekstovi i prilozi - ipak ne pada promet, to je bilo samo do rujna, ljudi su opet tu u trgovinama, ima ih koliko i upisanih birača. Istina, trajat će to neko vrijeme, polako krenu priče o ljudima koji su krenuli u kupnju auta, kuće, bazena, putuju na Bahame...nema veze jer su u manjini, to radite svi, isto svi želite. Krivi ste i dajte da Vas anketiramo...

Želim Vam što i sebi želite za Novu, uz dodatnu želju da se barem malo oslobodite osjećaja krivnje...