- Čitav bih život žalio da ovo nisam napravio! - rečenica je koju bi mogli, pročitati u bilo kojem tekstu iz bilo koju rubrike suvremenog dnevnog tiska. Možda iz sportske, vezano uz uspjehe naših vrsnih sportaša ili bi od ovog 24 sata napravili cijeli komentar uz Farmu ili sličan reality show. Na žalost brojnih novokomponiranih novinara, točnije urednika, pa i profesionalnih dežurno službujućih pratitelja tiska, riječ je o jednostavnoj prvoj rečenici iz reportaže koja vraća povjerenje i nadu u novinarstvo. I to novinarstvo koje počiva, netko je jednom dobro rekao, na dvije osnovne stvari - vijesti i reportaži.

Ovdje je riječ o reportaži, gotovo u klasičnom smislu teksta koji je, rekli smo, jedan od dva glavna temelja novinarstva, medija i suvremenih komunikacija, korektnih ne manipuliranih. Riječ je o nedavnoj reportaži o operaciji očne mrene koju je ugledni šibenski liječnik dr Ante Ercegović, šef očnog Odjela šibenske Opće bolnice obavio na svojem imenjaku iz Zadra. Nekim čudom ova je reportaža osvanula na stranicama najčitanije dnevne novine u Dalmaciji, u zavidnoj konkurenciji najnovijih uspjeha Maje Morales i Simone Gotovac, nekoliko upucavanja i prometnih nesreća na našoj obali, te legendarnih okršaja boraca za ljudska prava Torcide i Bad Blue Bovsa. I njihovih gazdi.

Ne ulazimo zašto je navedena reportaža uopće ušla u izbor za objavu, možda je urednik bio zamijenjen nekim novopridošlim diplomantom koji se još nije snašao u borbi za urednička prijestolja, možda je bio ponedjeljak kada sve zvijezde novinarstva još trljaju umorne oči od neradne nedjelje ili je jednostavno nekome proradio impuls da, eto, stavi i neku pozitivnu reportažu o tamo nekom kojeg je operirao tamo neko iz tamo nekog mjesta.

Šalu na stranu, riječ je o 98-godišnjem starcu, najstarijem pacijentu u Hrvatskoj - možda i šire - kojem je uspješno uklonjena očna mrena, unatoč brojnim rizicima, pa i stručnom skepticizmu koji je popratio mogućnost pozitivnog ishoda same operacije. Dr Ercegoviću iz Šibenika ovo je bio tko zna koji zahvat, u reportaži se spominje samo činjenica da šibenski Odjel ovakvih zahvata obavi najmanje tisuću godišnje. No, pozornost ove kolumne nije dobio liječnik koji već desetljeća praktički spašava vid svojim pacijentima, a svojom profesionalnošču vraća uvijek iznova povjerenje u jednu od najtežih liječničkih profesija. To zaslužuje posebnu priču, ovog puta vratimo se tekstu koji, rekosmo, vraća povjerenje u reportažu, temeljnu novinarsku kategoriju i vrstu izražavanja.

Čitanje ove kratke priče iz šibenske bolnice mogla bi biti preporuka najprije za sve honorarce, početnike u novinarstvu ili mlade i studente koji su se zaželili novinarskog kruha s osam kora. Naravno i za starije koji još misle da mogu učiti Ima tu svega, sažetosti, aktualnosti, ekskluzivnosti...Ponajviše činjenica, strpanih u mali prostor jer više slika, dakako, nije moglo biti - nije bilo onih dugonogih ljepotica iz estrade ili adresara svakog iole ponosnijeg urednika i(li) vlasnika novina. Bila je to jednostavna kratka, topla ljudska priča, slikovita po izboru i kombinaciji činjenica koje moraš navesti i dojma koji moraš ostaviti. U svega karticu i po, jer"znaš da ti uvijek govorim kako prednost imaju oglasi..."

Naravno da je tekst nostalgično podsjetio na klasične novinarske reportaže u kojima se nisu žalile kartice, a fotografija je imala prednost. Gdje fotografi nisu unaprijed govorili „a, j... ga ne znam zašto toliko slikam kad će mi ovu drugu izbaciti radi oglasa..." Čak i ovako, s jednom fotografijom i malo teksta, reportaža je imala onaj novinarski šarm, s dovoljnom etičkom porukom, mrskom svim drugim novinarima, urednicima i plaćenim dežurnim. Koji radije traže katastrofične tekstove bez suvišne etike, prvenstveno radi evidencije o novinarima sličnog stila, a i dobro je uvijek imati nekog koga ćeš ocrniti, izrugati se, jer novi gazda samo što nije došao. A Božić je sve bliži...

A tek reportaže bez ego-tripova samouvjerenih novinara/arki gdje nisi jasno vidio partijsku, pardon, stranačku pripadnost autora. Koji nisu gubili vrijeme na problematične teme, beskućnike ili kaurinske izjave. Znalo se tko i kada piše i tko i kada čita. A reportaže ovog stila govorile su o običnim ljudima, bez kratkih suknjica, afera u svakom kafiću u kojem su popušili/le. Cigarete. Eto, gotovo da sam rekao, bilo je to vrijeme neko novinarsko. A na žalost dežurnih čitača ili ovisnika o pisanoj riječi kojima je glavno zadovoljstvo anonimno pljuckanje po komentarima na portalima - i koji su sad zastali slavodobitno uzvikujući „evo ga ....nostalgičar, znao sam..." -  uopće nisam mislio na nikakvo prošlo političko vrijeme nekog drugog sustava.

Jer, na sreću, profesionalno novinarstvo nije vezano uz režime, bilo ga je i prije Domovinskog rata - pa i prošlih ratova - kao i poslije. I bit će ga uvijek, samo se čovjek, pa još k tome i novinar, zabrine kako ga je sve manje. A onda, lagani udar optimizma i reportaža o 98-godišnjem starcu koji je zaželio vid i otišao na operaciju u kasnoj dobi. I dobio ga, a jedna novinarka i fotoreporter jednostavno otišli na lice mjesta i u novinski tekst zgurali komadić života. A nisu se uopće bavili ni tko je doktor, ni mogućim zavistima drugih doktora, ni izjavama nekih izmišljenih stručnjaka, ni „ekskluzivnim" fotosima krvavog oka, izmučenih pacijenata i ostalim „žutilom"... Niti im je, vjerujem, urednik savjetovao da pričekaju ako starac okrvavi kako bi imali ekskluzivne vijesti i snimke...

Umjesto poplave izjava o izjavama, navodnim izjavama o navodnim stavovima, riječima i grimasama ljudi koje svakodnevno viđamo a ne kažu ništa, dobili smo običnu pravu reportažu. Previše slušamo izjave, riječi i manipulacije, premalo djela. Zato nam je možda i promakao i tekst o djelu liječnika, starca koji je odlučio u poznim godinama pod nož, pa i novinarke koja se odlučila za „običnu" reportažu. Pokušajmo to drugi put ne previdjeti, ionako možda nećemo to imati priliku skoro previdjeti. Sjetite se barem prve rečenice u ovoj kolumni. Što je to „čitav život" za starca kojem je 98 godina? Ili rečenice dr Ercegovića iz novinskog teksta- „nije li ovaj primjer najbolja poruka zlatnoj generaciji da operacija očne mrene nije bauk već kratkotrajni zahvat nakon kojeg slijedi kvalitetniji život. Barba Ante to već sada znade. „

Toliko kratko, ljudski, jednostavno, bez slavnih, novinarskih zvijezda ili popularnih političara. Premda sam gotovo siguran da Marina i Nikša - koje uopće ne znam - neće dobiti ni mjesečnu nagradu za novinarski tekst, čestitam im jer su napravili pravi novinarski tekst.

A vi drugi, ne budite zavidni, budite novinari.