Posljednjih nekoliko dana imali ste prilike u raznim medijima čuti (čitati) o još jednom filmskom naslovu koji je u odnosu na ostale skupio najviše nominacija (točnije njih 12) za predstojeće Oscare. Pošto sam u posljednjoj kolumni najavio predstavljanje nekolicine ovogodišnjih kandidata, mislim da ne bi bilo u redu da ne spomenem jednog od naizglednijih pobjednika.

Kako mi je nedavno jedan prijatelj postavio pitanje: "Koga briga za mucavog kralja?" morao sam pogledati film kako bi mu odgovorio, a ujedno i pokušati pojasniti fascinaciju članova akademije ovom tematikom.

Već je dobro poznata činjenica da su filmski likovi koji su na bilo koji način onemogućeni raznoraznim hendikepima svojevrsan test glumačkih sposobnosti, kao i izazivanje hrpe emocija kod ciljane publike.

Zašto su producenti ovog naslova bili sigurni da će nakon toliko filmova o hendikepiranim protagonistima izazvati hvalospjeve kritike kao i izuzetan odaziv publike?

Pa, očigledno je da su iz nekog razloga Amerikanci (posebice akademija) i u prošlosti jako dobro prihvaćali uradke koji su zavirivali u živote engleske aristokracije (npr. Queen sa fantastičnom Helen Mirren).

The King's Speech (2010)

Režija: Tom Hooper

Uloge: Colin Firth, Geoffrey Rush, Helena Bonham Carter, Guy Pearce, Derek Jacobi...

Žanr: Povijesna drama

Trajanje: 118 min.

No prije svega ću vam ukratko opisati radnju filma koji će zasigurno pokupiti pokoji kipić u glavnim kategorijama a riječ je naravno o filmu THE KING'S SPEECH.

Po svršetku vladavine a ujedno i života Georgea V (Michael Gambon) vlast nad britanskim imperijom 1936-e preuzima prestolonaslijednik David (Guy Pearce) što mnogim britanskim moćnicima nije bilo po volji, jer je David više sablažnjavao javnost svojim ljubavnim aferama negoli željom za vlašću. U sjeni svih tih događaja priliku za preuzimanjem kraljevstva vrebao je Davidov mlađi brat, vojvoda od Yorka, George ("Bertie"), koji je unatoč zavidnim diplomatskim sposobnostima vodio višegodišnju osobnu bitku sa mucanjem. Najveću podršku George je imao u supruzi Elizabeth (Helena Bonham Carter) koja niti nakon raznoraznih nekonvencionalnih (a ujedno i neuspješnih) metoda nije izgubila nadu u Georgeovo izliječenje.

Iskušavši načine renomiranih liječnika, Elizabeth se obrati Lionelu Logueu (Geoffrey Rush), vrsnom govornom terapeutu koji svojim prilično ortodoksnim metodama uspije Georgea prvenstveno iznervirati, a potom i zaintrigirati. Iako su početni rezultati Lionelovih metoda bili obećavajući, George, isfrustriran, prekida daljnje terapije. U međuvremenu, David, ne odstupajući od svojih odluka da se oženi udatom ženom, biva prisiljen abdicirati s trona pa titulu kralja trebaa preuzeti George. Našavši se pod velikim pritiskom, George biva prisiljen iznova zatražiti Lionelovu pomoć, kako uoči krunidb,e tako i u govoru upućenom britanskom narodu na pragu 2 svjetskog rata...

Prije svega moram istaknuti da film intrigira svojim povijesnim aspektom (doduše u nekim segmentima fiktivnima), a potom i odličnim glumačkim izvedbama (prvenstveno Colina Firtha i Geoffreya Rusha). Na prvi pogled bi čovjek pomislio da je riječ o još jednoj patetičnoj dosadnjikavoj drami, no unatoč takvim prizvucima, ipak je riječ o dosta zabavnom filmu koji je jako dobro režirao iskusni (u povijesnom žanru) Tom Hooper.

Dakle, vratimo se pitanju - zbog čega je film naišao na tako dobar odaziv publike i kritike? Mislim da je prvenstveno razlog u spoju dva spomenuta segmenta, a to su hendikepirani protagonisti, a potom i životi engleskih aristrokrata koje kroz filmsku povijest publika i kritika podjednako vole. Kad tome još dodate provjerena glumačka imena, iskusnog redatelja te jako interesantnu priču, dobivate zagarantiranog oscarovskog dobitnika. Iako 12 nomanicija zvuči jako puno, osobno mislim da su ipak zasluženije negoli kod nekih neopravdanih kandidata poput poprilično razvikanog The Social Network.

Kakvi god bili ishodi, lijepo je vidjeti da je većina ovogodišnjih nominiranih filmova s razlogom uvrštena na završni popis. Sudeći po većini dosadašnjih nagrad,a Colin Firth već sada može slaviti pobjedu u kategoriji najboljeg glumca, što ipak ne bi bilo posve nezasluženo, jer je spomenuti u svom inače solidnom glumačkom opusu pružio do sad najbolju ulogu.

Kome se još smiješe zlatni kipići odgonetnut ćemo slijedeći tjedan, a prije toga svakako pogledajte The King's Speech jer ćete izuzev zabavnog sadržaja imati priliku i naučiti neke ne toliko poznate povijesne pikanterije.