Nakon dvotjednog izleta u povijest japanskog filma opet se vraćamo nekim recentnijim ostvarenjima, točnije uradcima od kojih jednog možete upravo ovih dana pogledati u kinima. Tematski gledano, oba naslova imaju podosta sličnosti, a opet s druge strane su u potpunosti različiti. No, da ne davim s pretjeranim uvodima pokrenimo priču s filmom The Way back.

The Way Back (2010)

Režija: Peter Weir

Uloge: Ed Harris, Jim Sturgess, Colin Farrell, Saoirse Ronan, Mark Strong, Dragos Bucur ..

Žanr: Drama, Avanturistički

Trajanje: 133 minTijekom Drugog svjetskog rata velik broj ljudi iz država ruske federacije pa i šire je uz strahote koje su im priređivali Nijemci bio podvrgnut Staljinovom režimu, te su iz kojekakvih razloga bili 'obilježeni' kao nepodobni pripadnici društva. Najgore okarakterizirani osumnjičenici (navodni špijuni, kriminalci i sl.) poslani su u logore Sibirskog Gulaga gdje im je, kako i sam upravitelj jednog takvog logora kaže, 'sama priroda najveća prepreka za bijeg'.

Jedan od novopridošlih kažnjenika jest i mladi Poljak Janusz (J. Sturgess) koji uz lažno ženino priznanje biva optužen za špijunažu. Po dolasku u Gulag, Janusz svojim blagonaklonim ponašanjem upadne u oči tajnovitom amerikancu Mr. Smithu (E.Harris) koji uskoro prihvati Januszov poziv na bijeg iz logora. Dvojcu se uz još nekolicinu kažnjenika priključi i ozloglašeni kriminalac Valka (C. Farrell)...

Film The Way Back iliti u prijevodu naših distributera 'Bijeg Iz Gulaga' nastao je po scenariju redatelja Petera Weira i Keitha R. Clarkea odnosno njihovoj adaptaciji autobiografskog romana, točnije memoara 'The Long Walk: The True Story of a Trek to Freedom' Poljaka Slawomira Ravicza, koji je i sam bio ratni zarobljenik spomenutog Gulaga.

Pojavom romana, a kasnije i filmskom ekranizacijom, pojavile su se razne špekulacije o samoj istinitosti događaja u priči, posebice nakon izjava nekolicine preživjelih bjegunaca koji su te iste događaje opisali kao njihove vlastite.

Bile te špekulacije istinite ili ne, najfascinantniji podatak priče jest činjenica da su Janusz i još dvojica kažnjenika uspjeli propješačiti preko 6 400 kilometara (!) od Sibira do Indije, te je to najvjerojatniji razlog zašto su se u cijelu priču uključila renomirana imena poput redatelja Petera Weira, odnosno glumaca Eda Harrisa i Colina Farrella.

Priča sama po sebi nije lišena uobičajenih klišeja i patetičnih izljeva emocija, te uz solidnu glumu (posebice Eda Harrisa) i vrhunsku kameru veterana Russella Boyda koja je i više nego uvjerljivo prikazala surovost prirode, sam film možemo svrstati u osrednju kategoriju jer se ipak očekivalo puno više od prekaljenog redatelja koji za sobom ima vrhunska ostvarenja poput 'Picnic At Hanging Rock' (1975), 'The Year Of Living Dangerously' (1982), 'Fearless' (1993) odnosno remek djela 'Gallipoli' (1981). Onima koji su željni slične tematike radije preporučam sad već kultne TV filmove 'Gulag' (1985) s Davidom Keithom i Malcolmom McDowellom u naslovnim ulogama te 'Escape From Sobibor' (1987) s odličnima Alanom Arkinom i Rutgerom Hauerom u naslovnim ulogama.

Drugi naslov koji vuče određene paralele sa filmom 'The Way Back' jest 'The essential killing'.

The Essential Killing (2010)

Režija: Jerzy Skolimowski

Uloge: Vincent Gallo, Emmanuelle Seigner, David L.Price, Zach Cohen...

Žanr: Triler, Drama

Trajanje: 83 min.

Tijekom rutinske patrole nekolicina američkih vojnika strada nakon napada preplašenog talibana Mohammeda (V. Gallo). Istog skoro potom uhvate te pošalju u zarobljenički kamp (negdje u Europi). Prilikom transporta zarobljenika, desi se bizarna automobilska nesreća koju Mohammed iskoristi za bijeg. Okružen surovim zimskim krajolikom, Mohammed nastoji preživjeti ne birajući sredstva za ostvarenje svog cilja...

Povlačeći paralele sa prvim filmom valja prvenstveno istaknuti gotov jednak pristup prikazu surovosti prirode kao i snazi volje pojedinaca za preživljavanjem. Unatoč zanimljivoj ideji te nadahnutoj 'fizičkoj' glumi talentiranog V.Galla, film u cjelini ispada prepretenciozno ostvarenje kultnog poljskog redatelja Jerzya Skolimowskog, koji se pojedinim scenama ne ustručava šokirati gledatelja (prvenstveno mislim na scenu gdje uz prijetnju oružja ogladnjeli Mohammed posiše mlijeko šokiranoj dojilji).

Najveći problem je, uz prečeste artističke eskapade, odbojnost glavnog lika, koji svojim brutalnim načinima preživljavanja teško dopire do gledatelja. Iako film nije dugačak, na momente je poprilično dosadnjikav, a tome u prilog ide i činjenica da sama priča ima jako malo dijaloga (V. Gallo kao ni E. Seigner cijeli film ne izgovore niti jednu jedinu riječ).

Pregledom ova dva naslova možemo slobodno reći da ipak nismo dobili neke modernije klasike koji će se prepričavati generacijama, no u pomanjkanju nekih sličnijih ostvarenja, ako ipak želite, pogledajte - ako zbog ničega drugog, barem zbog onih rijetkih neukaljanih prirodnih bisera kojima oba obiluju.