Znate onaj osjećaj tupila kada napunite 18 godina i znate da se nešto VAŽNO dogodilo, ali nekako ne možete u potpunosti to doživjeti? Sigurna sam da se tako osjećao velik dio nas tog, kako neprestano čujemo - 'povijesnog' dana za Lijepu našu.

Da, osvanuo je taj dan, nakon porođajnih muka, datum koji će ostati zapisan u povijesnim udžbenicima, a kojega će morati učiti sve generacije koje dolaze. I koje će, uostalom, živjeti u jednoj drugoj zemlji. Onoj dvadeset i osmoj. Europska komisija predložila je ministarskome Vijeću EU da zatvori posljednja četiri poglavlja u pristupnim pregovorima s Hrvatskom.

Najviše me nasmijala Barossova čestitka. Predsjednik Europske komisije se poklonio hrvatskim vlastima, a posebice trenutačnoj vladi, na njihovu teškome radu posljednjih godina. Ne znam trebam li se smijati ili plakati, pa i prisjetim li se izjave Štefana Fülea: 'Najteže je dovesti svoju kuću u red. Hrvatska je to učinila'. Molim!?

Ipak, najjači je bio Paul Vandoren, koji je izjavio da možemo popiti čašu vina, ali još ne treba vaditi šampanjac. Upravo to je pravi način na koji je dano do znanja našim vladajućima da maknu taj trijumfalni osmijeh s lica i izbrišu EUforiju. Ništa nije gotovo. Sve tek sada počinje.

Hrvatska je mala, divlja klinka koja zaista jako, jako želi biti pozvana na pidžama party kod najpopularnije djevojčice u razredu.

Hrvatska: Ja pripadam tamo. Učinit ću sve, sve što treba. Rasprodat ću svoje najljepše igračke, žrvovat ću i akcijske figure, svoje heroje. Samo želim upasti na tu zabavu, biti dio njih. Europa je tako moćna. Stvari će se odmah promijeniti, čim me Europa prihvati. Želim pripadati Europi i svemu što ona znači.

A Europa Hrvatsku poziva na party.

Ostvarenje sna? Zabluda je vidjeti pripadanje Europskoj uniji kao cilj. Sada je na nama da osmislimo strategiju, donesemo odluke i akcije, posložimo prioritete koji će nas voditi dalje, jer Europa je samo sredstvo koje nas može, manje ili više kvalitetno, dovesti do ciljeva kojima težimo.

Možemo li to s ovom sadašnjom 'ekipom iz snova'? Koja u svoje redove ne prima sposobne, nego podobne? Zbog čije se politike naša zemlja nalazi pri vrhu zemalja s rastućom stopom nezaposlenosti - od deset odraslih Hrvata manje od šest je zaposleno. Zbog čije je politike 90 tisuća penzića mlađe od 50 godina, a analitičari procjenjuju da bi do kraja 2011. naš dug mogao iznositi 155 milijardi kuna, odnosno premašiti 44,6 posto BDP-a??

Zna li Europa koga prima?

Hrvatsku opterećenu prošlošću, zemlju poljuljanih vrijednosti, korumpiranu i sklonu despotizmu, a sva su djelovanja isključivo radi osobnog interesa ili zbog profita jedne skupine. U Hrvatskoj vlada etika trošenja, a ne rada. Mi smo primjeri političkog monopola: manipulira se demokratskim institucijama, ovladava medijima, ovladava se pravosuđem, prosvjetom, kulturom prema principu tko kome, svoj svome.

Europa poziva zemlju koja pati od manjka globalizma, a viška samodovoljnosti, zatvorenosti, netolerancije. Pa dovoljno je osvrnuti se na nedavni primjer - splitski gay pride, povorka mirno i veselo šeta, čini je niti 200 ljudi, a 10 tisuća Hrvatina baca kamenje i viče: CIGANI!