Nije neka velika tajna da je većina novijih američkih filmova (pritom posebice mislim na horor i akcijski žanr) pretrpana hrpom bezumnog nasilja što je uz dodatak seksa za neke nove naraštaje najgledanija roba. Kao takvi, ne vjerujem da odašilju posebno pametne poruke mlađim generacijama, štoviše, baš takvi filmovi svojim glorificiranjem nasilja dovode djecu do nekog nama prije nepojmljivog ponašanja. Kad još u cijelu tu filmsku priču kao lik ubacite upravo dijete onda je cijela slika još i gora. Takav film ćete uskoro imati priliku pogledati u našim kinima.

Hanna (S.Roan) je 16-godišnjakinja koja za razliku od svojih vršnjakinja živi u divljini sa svojim ocem Erikom (E.Bana), a on je odmalena uči raznoraznim metodama preživljavanja, ubijanja i samoobrane.

Naučena na okrutne uvjete življenja te lišena ikakvog doticaja sa vanjskim svijetom, Hanna sve više počinje žudjeti za normalnijim životom. Razlog Hannine izolacije jest taj što je Erik bivši CIA-in operativac kojeg kao i Hannu progoni šefica ogranka CIA-e Marissa (C.Blanchett) te svako potencijalno razotkrivanje dovodi njihove živote u opasnost. Uvidjevši da je Hanna pod svaku cijenu odlučna u naumu da ode u normalan svijet Erik joj daje mogućnost - kad osjeti da je spremna, može aktivirati lokator po kojem će ih pokupiti specijalci iz agencije. Vrativši se jednog dana iz lova, Erika dočeka Hanna sa uključenim lokatorom...

Kako sam već naveo u uvodu, Hanna je upravo takav primjer tzv. pametne priče koja je izlika za prikazom i eksploatacijom nasilja i film koji treba propustiti, bojkotirati, kako god. Mada nije u cjelini ispunjen tolikom količinom nasilnih scena poput sličnih filmova, Hanna je ipak možda veći primjer za ono psihološko nasilje koje je izvršeno nad glavnim likom, a i nama samima kao gledateljima.

Nisam mogao ni slutiti da će film u koji je uključena takva talentirana ekipa počevši od redatelja Joea Wrighta koji se nametnuo nekim sasvim drugačijim filmovima, poput ekranizacije svevremenskih Ponosa i Predrasuda (2007) Jane Austen ili jako dobrog Atonementa (2007) gdje su likovi tako dobro dramski posloženi, stati iza ovako plitkog i lošeg filma poput Hanne.

Režija: Joe Wright

Uloge: Saoirse Roan, Eric Bana, Cate Blanchett, Tom Hollander, Jason Flemyng...

Žanr: Akcija, triler

Trajanje: 111 min.

Mada je mlada i zasigurno talentirana glumica neobičnog imena Saoirse Ronan (ima za sobom Oscarovsku nominaciju za upravo Wrightov The Atonement) pružila svoj glumački maksimum u pokušaju vjerodostojnijeg prikaza glavnog lika, problem ne leži niti u njoj niti u ostatku provjerene glumačke ekipe (C.Blanchett i E.Bana), već u lošem i neuvjerljivom scenariju koji je ispunjen nerealnim situacijama i papirnatim likovima.

Određene situacije u filmu su toliko neuvjerljive da djeluju kao da su napisane za neki dječji strip poput Zagora, jer kako bi drugačije opisao npr. scenu gdje Erik prije dolaska specijalaca na njihovo zimsko utočište napušta kolibu obučen u odijelo dok u snježnoj mećavi i životinje umiru od hladnoće? Dok se sama Hannina izdržljivost donekle opravdava genetskom manipulacijom (spoiler) Erik je unatoč svojim CIA treninzima pravi spoj nerealnog James Bonda i Supermana jer je, sudeći po nekim scenama, preplivao more od polarnog kruga do Njemačke? Lik glavne negativke koju solidno preglumljuje C. Blanchett je toliko iskarikiran i isfuran da nenamjerno djeluje kao kakva parodija ili lik iz crtića, poput zle kraljice iz Snjeguljice ili Cruelle De Vil iz 101 Dalmatinca.

 

No u cijeloj priči najmanje možemo kriviti glumce, jer vjerojatno nisu mislili da nastupaju u nekom ozbiljnijem žanru već u komediji. Bez šale, znam da sam malo pretjerao, ali iskreno mi je puna kapa filmova koji nemaju nikakvog smisla osim propagiranja nasilja i nazovi stila koji itekako utječe na mlađe naraštaje. Ako su tvorci ovog filma htjeli upečatljiv dječji lik (u ovom slučaju) neuništivu djevojčicu onda su se mogli ugledati na genijalni Leon The Professional (1994) Luca Bessona s nezaboravnom Natalie Portman.

Najveći paradoks cijele priče jest taj što Erik uopće posjeduje lokator s kojim se mogu pronaći. Postavlja se pitanje jeli Hanna uopće trebala provoditi svoj život u divljini s nasilnom edukacijom ili se mogla skrivati u sasvim normalnom svijetu bez nepotrebnih tortura. Mene osobno najviše čude uglavnom pozitivne kritike filma i to što nije uočeno toliko očiglednih scenarističkih manjkavosti, pa se pitam jesmo li pogledali isti film.

Znam da su ukusi različiti, ali vjerujte mi da ćete uštedjeti novac koji ste mogli baciti na kino ulaznicu, te je bolje da isti sačuvate za neki pametniji film koji će se - nadam se- ipak naći u našim kinima.