Ni BiH nije raspisala međunarodnu tjeralicu za silovateljem. Kakvu poruku ovdje iščitavamo? Siluj i seljakaj se?

U trenutku dok ovo pišem mnogo se toga zna, ali još je više onoga što se ne zna. Iz minute u minutu situacija se mijenja. Tisak, radio, televizija, portali, društvene mreže. Svi su sinkronizirani i ustrajno se bore za svaku informaciju. Neki i pomalo pretjeruju, naglašavajući svoju ekskluzivnost, 'izvore bliske istrazi', 'neslužbena saznanja'. Neki toliko jure da već vide kola mrtvozornika. A za obitelj nestale Antonije Bilić još ništa nije gotovo.

Nada je svjetlost koja se posljednja gasi.

Nikada nismo, toliko kao danas, bili umreženi. Doslovno uronjeni u ocean informacija koji nam ulaze u uši, nos, mozak, koji nas preplavljuje tako da mu se ne možemo oduprijeti. Mi se zapravo utapamo . Mislim da nema osobe u Hrvatskoj koja do sada nije čula za nestanak 17-godišnje Drnišanke, prekrasne djevojke koja je imala taj peh da se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Ne možete ostati ravnodušni na priču kao što je priča Antonije Bilić.

OK, recite: ljudi nestaju svaki dan. Da, nestaju. Da, sranja se događaju. Svake godine u Hrvatskoj nestane više od 1.600 osoba, svaki dan u svijetu umire 150 tisuća ljudi, i tko zna koliko smo blizu stvarnom stanju. No, ono što je posebno u slučaju Antonije Bilić jest činjenica da se razbudila cijela Hrvatska. U gradovima skupovi podrške, na društvenim mrežama grupe, o tome se razgovara doma, u školi, na poslu, na kavama, a mediji nas već danima neumorno zasipavaju novim detaljima istrage.

U nedjelju se dogodio veliki trenutak. Osumnjičeni, ili - kako su to neki mediji prenijeli - kamiondžija, Dragan Paravinja, napokon je uhvaćen, a svega nekoliko sati nakon privođenja, monstrum priznaje ubojstvo i otkriva kako je nesretnu djevojku bacio u Krku. Ako ste pratili daljnji razvoj situacije, znate kako je pokrenuta opsežna pretraga nepristupačnog terena koja je, u trenutku u kojem ovo pišem, završila bez rezultata.

Ono što mene najviše brine u ovom slučaju su ogromne, gadne i bijedne rupe. Zakon koji dozvoljava da se Paravinja i njemu slični prešetavaju po nekoliko država.

I to pranje ruku.

Pitanje: tko je kriv? na koje se samo prebacuje loptica s jedne na drugu stranu terena. Nismo mi, vi ste. Ne nismo mi, vi ste. Kako jadno.

Naše ministarstvo sada tvrdi da Srbi uopće nisu pokušali iskoristiti mogućnost da Paravinja kaznu za silovanje, na koju je tamo osuđen, služi u Hrvatskoj. Niti su tražili njegovo izručenje. Ni BiH nije raspisala međunarodnu tjeralicu za silovateljem. Kakvu poruku ovdje iščitavamo? Siluj i seljakaj se?

Nakon svega, bit će izručen Hrvatskoj. A ovdje će mu za ubojstvo pripisati od deset godina zatvora do dugotrajne kazne.

Ne bih se bavila psihološkim profilom serijskih silovatelja niti agonijom kroz koju prolazi Antonijina obitelj. Ana Bilić, njezina sestra, toliko se angažirala u slučaju, da jednostavno ne mogu vjerovati koliko snage može imati čovjek, onda kada se čini da bi se i sam bacio u tu rijeku. Nikada ne znamo koliko smo jaki dok to nismo prisiljeni biti.

Imam sestru, mlađa je od mene šest godina. Ne mogu zamisliti što bi napravila da joj se dogodi nešto takvo. Možda bi porazbijala sve oko sebe, izgrebala se po licu do krvi, ili bi jednostavno - otupila od bola. Buljila u jednu točku, potpuno nesvjesna sebe i svega oko sebe.

Svi mi imamo sestru. Majku. Suprugu. Prijateljicu. Neku ženu koja nam je užasno važna u životu. Znamo li cijeniti vrijeme koje imamo zajedno?