Vješto zamišljena ideja o povijesnom potpisivanju i danas aktualne Magna Carte odnosno o manje-više fiktivnim događajima koji su potom uslijedili, ipak nije dobila tretman kakav se očekivalo. Šteta što ovako zanimljiv predložak nije pao u ruke nekom iskusnijem redatelju

Prije negoli se bacimo na predstavljanje filma čija se premijera u našim kinima očekuje negdje u kolovozu, dužan sam posvetiti koji redak završnom dijelu epske sage koja ruši rekorde u kinima diljem svijeta.

Pošto je riječ o drugom (filmskom) nastavku posljednje knjige o svima poznatom Harryu Potteru, mislim da ne bi bilo u redu posvetiti cijeli tekst istom, jer o prvom nastavku nisam imao prilike pisati. No, kako ipak ne bi želio ostaviti ovu epopeju bez nekog spomena, preporučam svim fanovim (ako do sada nisu) da pohitaju u kina, jer je unatoč spoznaji o sudbinama junaka knjige gledanje filmske verzije poseban doživljaj.

Naša ovotjedna priča je ipak u većini segmenata poprilično istinita, koliko je god to u filmskom svijetu uopće moguće. Ovom prilikom nas u povijest vraća film Ironclad iliti po prevodu naših distributera Templar.

Ironclad (2011)

Režija: Jonathan English

Uloge: James Purefoy, Paul Giamatti, Kate Mara, Brian Cox, Darek Jacobi, Charles Dance...

Žanr: Povijesni, akcija

Trajanje: 121 min.

1215-e skupina engleskih barona prisilila je okrutnog kralja Johna (P.Giamatti) na potpisivanje povelje zvane Magna Carta, kako bi ga na taj način ograničili u razuzdanim i često nasilnim načinima sprovođenja vlasti, koji nisu ostavljale prostor za slobodu niti plemića niti običnog puka.

Nekoliko mjeseci nakon potpisivanja povelje i obraćanja Papi za ponovnom autoritativnom vladavinom, John uz blagoslov skuplja vojsku danskih plaćenika s namjerom da se trijumfalno vrati na vlast i pritom kazni sve one koji su mu prkosili. Na krvavom putu ka povratku na tron, John sa svojim plaćenicima naleti na malu grupicu templara i svećenika koja na povratku iz križarskih ratova stane u jednom dvorcu da se odmori. Nemilosrdni kralj John naredi da se pobiju te život uspije spasiti jedino Marshall (J.Purefoy). Marshall uskoro sazna da baron Albany (B.Cox) vrbuje ljude koji će onemogućiti Johnov pohod ka Londonu te će mu otpor pružiti u strateški bitnom dvorcu koji se nalazi u Rochesteru...

Još od Ridley Scottovog spektakla Gladiator (2000) mnogi su filmaši pokušali nadmašiti taj povijesni klasik, no nitko, pa ni računajući samog Scotta (Kingdom Of Heaven pa čak i jednu ruku prošlogodišnji Robin Hood) nije ostavio nekog bitnijeg traga u modernijoj filmskoj povijesti. Mada je Kingdom Of Heaven poprilično dobar film, najveći problem je neuvjerljiva gluma glavnog junaka kojeg je tumačio standardno loš Orlando Bloom.

Nažalost niti Ironclad nije ni približno dobro ostvarenje kao što je to Gladiator, no ono što ga izdvaja od većine povijesnih filmova jest činjenica da je grafički prikaz nasilja toliko eksplicitan da bi mu mogla pozavidjeti većina novih horrora.

 

Vješto zamišljena ideja o povijesnom potpisivanju i danas aktualne Magna Carte odnosno o manje-više fiktivnim događajima koji su potom uslijedili, ipak nije dobila tretman kakav se očekivalo, što je vjerojatno uzrokovano glumačkim izmjenama u samoj fazi predprodukcije odnosno daleko manjem budžetu (25,000,000 dolara) nego što je u početku bilo zamišljeno.

Gledajući film, u više navrata će vam kroz glavu proći misao da ste to već bezbroj puta odgledali, a pritom prvenstveno mislim na sasvim nepotrebnu romansu Marshalla i suprugu barona Cornhilla (D.Jacobi) lady Isabel (K.Mara). Jasno je da je taj segment ubačen u film kako bi se u kina privukao i ženski dio publik,e no ta je romansa toliko nerealna da je ne bi prožvakali ni najnaivniji gledatelji.

Razlog iz kojeg sam odlučio pisati o ovom filmu leži upravo u već spomenutom grafičkom prikazu nasilja koji je po prvi put dočarao surovost ondašnjih načina ratovanja. Definitivno ga ne preporučam za gledanje mlađim uzrastim,a jer je krcat raznoraznim gadljivim scenama sakaćenja i mesarenja. Šalu na stranu, nije to jedini razlog za gledanje, jer uz solidnog Purefoya, treba i spomenuti frenetično rasploženog Paula Giamattia ,odnosno uvijek pouzdanog Briana Coxa.

Šteta što ovako zanimljiv predložak nije pao u ruke nekom iskusnijem redatelju negoli što je to prosječni Jonathan English, koji, izuzev savršenog prikaza kasapljenja, nije pokazao skoro ništa novo.