Poput svojih kolega žanra Wesa Cravena (koji cijedi do maksimuma svoju Scream franšizu) i George A. Romera (do truljenja iskoristio svoje zombije), niti Carpenter više nema svježine i inovativnosti koja ga je nekoć obilježavala

Moram priznati da sam oduvijek bio poseban obožavatelj filmova horror i sf žanra no gledajući novije predstavnike, ostaje žal za onim starim majstorima koji su znali unijeti osjećaj jeze u kosti. Jedan od tih starih majstora se nakon duže pauze vratio u kina s filmom The Ward.

Dezorijentirana odbjegla djevojka Kristen (A. Heard) bježeći pred policijom zastane pred kućom na farmi koju iz neobjašnjivog razloga odluči zapaliti. Policija zapazi dim te uhvati Kristen koju potom zatvore u mentalnu instituciju u North Bendu. Njezin slučaj preuzme doktor Stringer (J. Harris) koji svoje pacijentice liječi različitim eksperimentalnim metodama. Smjestivši je sobu pacijentice Tammy, koja je netragom nestala, Kirsten iste noći zapazi da joj je netko uklonio deku sa kreveta te u sobi pronađe ostatke nečije narukvice...

Kada sam doznao da veliki John Carpenter (Assault On Precint 13, Halloween, The Fog, Escape From New York, The Thing...) sprema novi film nakon skoro 10-godišnje pauze točnije od fijaska zvanog Ghosts Of Mars (2001), bio sam izrazito skeptičan u uspjeh njegovog novog filma jer, iskreno rečeno, nismo vidjeli neki njegov dobar uradak još od 80-ih, izuzev solidne sf komedije Memoirs Of An Invisible Man (1992) odnosno osrednjeg In The Mouth Of Madness (1994). 

The Ward (2010)

Režija: John Carpenter

Uloge: Amber Heard, Mamie Gummer, Danielle Panabaker, Laura-Leigh, Lyndsy Fonseca, Jared Harris, Mika Boorem...

Žanr: Horor

Trajanje: 88 min.Nažalost, bio sam u pravu.

Kad ste posljednji put gledali film koji je kraći od sat i po a imate osjećaj da traje 12 sati i jedva čekate kraj? Scenarij, ako se tako uopće u ovom slučaju može zvati, potpisuju (netalentirana) braća Rasmussen, koja za sobom imaju jedino loš horror Long Distance (2005).

Nije mi jasno kako i zašto se Carpenter uopće uhvatio režije za ovako plitak film koji je ispunjen (lošim) klišejima i dijalozima, lošom glumom unatoč angažmanu sve popularnije Amber Heard i solidnog Jareda Harrisa (sina legendarnog Richarda Harrisa) te jeftinim metodama zastrašivanja. Stari Carpenter je u određenim scenama podsjetio na svoje slavne dane, no takvi momenti su toliko rijetki da su zasjenjeni glupošću ostatka.   

Koliko god želio naći lijepe riječi za ovaj film, ne mogu ih pronaći, jer osvrćući se na klasike koje je Carpenter nekoć snimao, pitam se jeli mu više uopće stalo do svog imena i karijere koju je izgradio.

Ponadao sam se da će nakon tolike pauze (doduše, režirao je dvije epizode serijala Masters Of Horror) pažljivije odabrati slijedeći projekt no dojma sam da je ovaj film odradio za porciju hrane, što mu zasigurno neće ići u prilog za neke nove potencijalne uratke.  

Poput svojih kolega žanra Wesa Cravena (koji cijedi do maksimuma svoju Scream franšizu) i George A. Romera (do truljenja iskoristio svoje zombije), niti Carpenter više nema svježine i inovativnosti koja ga je nekoć obilježavala stoga ćemo biti osuđeni na predstavnike nove generacije poput Alexandrea Aje (High Tension, The Hills Have Eyes, Mirrors...) koji za razliku od heretički rečeno 'bogova' žanra nastoje u svoje filmove ubaciti što više scena kasapljenja, sadizma i odvratnosti negoli nekog kritičkog osvrta usmjerenog ka politici ili nekoj drugoj gorućoj tematici.

U ova teška vremena nije pretjerano mudro razbacivati se s novcem, a odlazak u kino gledati ovakav trećerazredni horror to zasigurno jest. Radije taj novac iskoristite za vizualno zabavniji Captain America: The First Avenger o kojem nešto više slijedeći tjedan.