Zvrn zvrn zvrn (zvonjava telefona)

- Halo...

- Dobar dan!

- Dobar dan!

- Zovemo iz Kukuriku koalicije i zovemo Vas radi telefonske ankete...

- Kukuričite nekom drugom! Baaaam (tresak telefonske slušalice)

Ovako je izgledao jedan telefonski poziv u Hrvatskoj, a vjerujem da ih je još mnogo izgledalo slično (o kojoj god se političkoj strani radilo). Spomenula sam malo i njih da ne bi ispalo da samo na Jacu imam pik.

Ova je pootvarala sve što se zaista otvaralo i sve što se zatvorilo čim je ona otvorila, ako razumijete što želim reći. Ovi drugi su pak toliko ručkova obavili da su mogli nahraniti sve gladne ne baš u Africi, ali da u Hrvatskoj. Svaki dan raste brojka gladnih usta i praznih trbušćića.

Očekivali smo nadmetanja. To je nekako logično s obzirom da slijede izbori. Ali čemu sve to pretjerivanje? U što ćete nas sada uvjeriti? U ništa. Tko bi išta vjerovao.

Nije više stvar ni kojoj političkoj strani pripadate kada će oni nakon svakog  javnog sučeljavanja zajedno sjest negdje na pečenu janjetinu koju će obilno zaliti nekim vrhunskim hrvatskim vinom.

Tko mi može obećati da će moj život biti jednostavniji ako glasam za njega ili nju? Hoću li naći posao čim diplomiram? Ako i nađem posao, mogu li mi obećati da mi neće uručiti otkaz čim zatrudnim ili čim se sjete riječi 'recesija'? Mogu li mi obećati da neću čitav život čekati na vlastiti krov nad glavom? Mogu li mi, isto tako, obećati da ću moći uzdržavati makar jedno dijete? Hoće li moji roditelji sutra moći živjeti od mirovine? Hoću li mi rata kredita skočiti za duplo ili neću morati brinuti o tome? Uza sve to mogu li mi obećati da ću biti sretna u ovoj državi?

Nitko mi ne može odgovoriti na niti jedno od ovih pitanja. I čemu sva ova medijska prepucavanja kada nam je svejedno koga ćemo zaokružiti.

Hoćete li zaokružiti nekoga tko je dobio amneziju za sve mutne poslove u ovoj državi ili ćete zaokružiti nekoga tko tvrdi da nikada ništa mutno nije učinio. Svi mi imamo mrlju u svom životopisu, a kamoli ne ljudi koji se bave važnim poslom kao što je upravljanje državom. Ili ćemo na kraju krajeva zaokružiti nekoga tko nema realne šanse čisto da ne bi dali glas nekima od velikih?

Ja nisam pametna u ovom slučaju. Znam samo da su nam se već sada popeli na vrh glave. Ljudi će početi vjerovati jedino kada se bude vidio stvarni napredak. Kada oni gore budu pobirali malo manje provizije za svaki potpisani ugovor i kada mali ljudi budu mogli živjeti mirno do kraja (svakog) mjeseca, onda će biti bitno tko što priča. Do tada nam ostaje ili da slušamo svakodnevna naklapanja i kukurikanja ili da prebacimo program na neku od sapunjara (jer je to jedino što se vrti na našim bogatim televizijskim programima). Tu je bar širok izbor. Hoćete li domaću produkciju ili možda tursku, španjolsku, srpsku, američku, indijsku, britansku...? Odluka je samo na vama. Za razliku od stvarnog života, svaka završava 'happy end-om'. Bar se za to ne morate brinuti.