Idealno vrijeme za ovo godišnje doba. Više me podsjeća na proljeće, nego na jesen. Usamljeno nam se sunce skoro svaki dan smije kao da uživa gore na nebu bez iti jednog oblačka. Za mene je ovo prava milina.

Još uvijek me ne hvata zimski san i ovo vrijeme dobro utječe. U meni je ogromna želja probuditi se svako jutro što ranije kako bi mogla što više uživati u ovakvim danima. Znam da će uskoro zahladiti i ovo su zadnje prilike za uživanciju na terasama kafića i restorana ili na šetnicama.

I tu se javlja jedan problem koji Zadar već dugo ima. Milijun kafića, ali samo nekolicina njih sa predivnim terasama i pogledom, a još gora stvar je sa restoranima. Čudi me da tako lijep grad ne koristi svoj potencijal i u ugostiteljstvu.

Neki dan sam si poželjela priuštiti ručak na otvorenom. Zamišljala sam terasicu sa stolovima, pogled na more, otoke. Željela sam da mi prorade sva osjetila koja će me podsjetiti kako živim u najljepšoj zemlji na ovom planetu. I tako je sve je krenulo sa razmišljanjem gdje bi mogli uživati.

-          Jel' rade još oni restorani uz more u Bibinjama?

-          Ne, to ti radi samo ljeti. A hoćemo li Vamo, Tamo ili Onamo?

-          Vamo nema terasu, Tamo je uz cestu, a Onamo ima terasu u hladu, neće nam biti ugodno. Želim uživati u ovom sunčanom danu bez buke auta, na nekom mirnom i osunčanom mjestu. A da odemo do Sukošana? Možda tamo radi ona pizzeria u kojoj smo bili ovo ljeto.

-          Hm, možda... Ajmo ća.

I tako smo se iz pravca Zadra uputili prema Sukošanu. Došli smo do našeg odredišta, ali tamo kao da nikada ništa nije ni radilo. Osjećaj nezadovoljstva nije izostao kao i zvuk naših praznih želudaca.  Vraćamo se nazad, putem ćemo valjda smisliti gdje bi mogli pronaći svoje mjesto pod suncem.

Počinjem biti poprilično isfrustrirana. Nekome tko dolazi iz velikog grada koji više živi zimi nego ljeti, teško je shvatiti ovu situaciju. Kako netko može raditi samo ljeti? Kako «najbolji» lokali mogu biti zatvoreni i zašto, k vragu, među ovima koji rade nema niti jednog restorana sa terasom na suncu ili uz more?

Dok smo se mi tako vozikali u nadi da ćemo naći nešto po našem guštu, sunce je već počelo lagano zalaziti. Ništa, idemo na dobro staro provjereno mjesto iako im je terasa u hladu, i još k tome uz samu cestu. Bar znamo da nećemo dobiti splačinu.

Pod dojmom cijele situacije, odlučim o tome napisati kolumnu, pa nek' se ljuti tko hoće. Ja stvarno volim Zadar, ali neke stvari nikako da krenu naprijed.

Uz ovo malo restorana što radi zimi teško je počastiti se čim prođe rujan. Možemo uživati u terasama elitnih restorana, ali tko će to platiti? Volim ja za svoj gušt sjesti vani i dobro pojesti, ali isto moram nešto i do kraja mjesec jesti a ne da pol prosječne plaće ostavim u restoranu.

Dok jedni glume elitu, drugi glume ugostitelje, ali sve više liče na stand up komediju. Dođe konobar i pokušava šarmom prikriti nečiste posudice za začine, staru ribu iz leda, nedostatak pola namirnica iz jelovnika i slično. Ili se pak dogodi suprotno. Loš i neljubazan konobar upropasti sve ono što je možda i donekle dobro.

Na kraju se sve svede na jako mali broj restorančiča koji bi preporučila. Neću ih imenovati jer ne pišem kolumne kako bi nekoga promovirala. I uz dva, tri restorana koje posjećuješ godinama čovjek poželi promjenu. Pa makar dostojnu konkurenciju kako bi dobri radili još bolje, a loši shvatili da im nema pomoći.