Otkad pamtim za sebe, na televiziji su se redovito izmjenjivale moćne političke figure koje su desetljećima, unatoč različitim religijama ili uvjerenjima imale jednu zajedničku osobinu, svi su redom bili diktatori. Bilo da govorimo o Yasseru Arafatu, Fidelu Castru, Moameru Gaddafiju ili Saddamu Husseinu, njihova lica su se redom desetljećima izmjenjivala na TV ekranima i tek do prije nekih mjesec dana (ne računajući manje-više politički odsutnog i teško bolesnog Castra), to je bio neki ustaljeni način započinjanja vijesti ili kojekakvih dnevnika.

Kroz samu povijest (još od drevnih vladara) kružile su priče o tome kako su takve i slične poznate ličnosti imale svoje dvojnike, što je ujedno i tema ovotjednog filma koji ću vam predstaviti. Mada je glavni (anti)junak tek sin spomenutog Saddama Husseina, njegova priča nije ništa manje zanimljiva negoli ona njegova svima poznatog oca.

The Devil's Double (2011)

Režija: Lee Tamahori

Uloge: Dominic Cooper, Ludivine Sagnier, Raad Rawi, Philip Quast, Dar Salim...

Žanr: Biografija, drama

Trajanje: 109 min.Latif Yahia (D. Cooper) irački je poručnik kojega jednog dana skupe s bojišnice te odvezu u predsjedničku palaču na razgovor kod bivšeg školskog prijatelja i najstarijeg Saddamovog sina Udaya Husseina (D.Cooper). Latif, nakon kratkog razgovora o zajedničkoj prošlosti, dozna razlog dolaska kod Udaya, koji traži da mu on zbog izražene sličnosti postane dvojnik. Uday prvotno pokuša Latifa privoliti da prihvati zadatak, no kada ga ovaj odbije, Uday ga pošalje u tamnicu te mu zaprijeti likvidacijom obitelji ako opet dobije negativan odgovor. Suočen sa takvom prijetnjom, Latifu ne preostane ništa drugo negoli da se pomiri sa sudbinom i učini što Uday traži.

Nakon manjih kirurških zahvata, Latif se i psihički treba transformirati u Udaya, pri čemu mu pomogne mudri savjetnik Munem (R.Rawi). Nakon određenog vremena, Latif shvati da neće imati lak zadatak, jer je Uday totalni psihopa,t koji svojim nedjelima nerijetko izaziva bijes i samog Saddama (P. Quest). Latifu se život dodatno zakomplicira kada se zaljubi u jednu od Udayevih najdražih priležnica - Sarrab (L.Sagnier)...

Iako su sve one u početku teksta navedene ličnosti imale burne živote obilježene kojekakvim skandalima, šira javnost nije bila toliko upoznata s njihovim potomcima, a upravo je Saddamov najstariji sin Uday slovio kao jedan od najokrutnijih i najpsihotičnijih osoba u Saddamovoj eri diktature te je kao takav bio savršen kandidat za jedan Hollywoodski biopic.  

Sam Uday bio bi dovoljan razlog za filmsku biografiju, no njegova priča bi kod publike izazvala jedino osjećaj gnušanja i gađenja, te su se filmaši više usredotočili na tragičan lik Latifa koji je, ni kriv ni dužan, dobio tako nezahvalan zadatak.  

Kako bi ova doista intrigantna priča zaobišla okvire jednog, primjerice, TV filma, producenti su za režiju angažirali nekoć obećavajućeg, a sad već zaboravljenog Leea Tamahoria (Once Were Warriors, Mulholland Falls, Die Another Day, Next...), koji je prije nekoliko godina i sam punio stranice raznih tabloida, zbog seks skandala u kojeg je bio uključen. Nažalost, moram priznati da je upravo njegova rezervirana režija najveći krivac što je ova inače sasvim solidna biografska drama u određenim segmentima poprilično spora i pomalo dosadna.

Najsvjetlija točka filma je izvrsni Dominic Cooper (The Escapist, Mamma Mia!, Tamara Drewe, Captain America: The First Avenger...), koji je u dvostrukoj ulozi potvrdio svoj talent, te je šteta što mu odabir uloga nije i inače tako kvalitetan. Valja spomenuti i odličnog iračkog glumačkog veterana, Raada Rawia (Scandal, The Kingdom, Traitor, Green Zone...), koji je pružio zapaženu rolu suosjećajnog savjetnika koji je i sam prisiljen gledati strahote Saddamova klana.

Gledajući film, u više navrata sam se prisjetio po radnji dosta slične komedije Moon Over Parador (1988), u kojoj je propali glumac (tumači ga Richard Dreyfuss) pristao glumiti nenadano preminulog latinoameričkog diktatora, za što ga je pripremao Roberto (briljantni Raul Julia), desna ruka preminulog diktatora. Ipak, tematika našeg filma nije nimalo duhovita, pa stoga i oskudijeva u bilo kakvom komičnom segmentu (izuzev eventualnog soundtracka 80-ih no to je već pitanje glazbenog ukusa).

Upućeniji u političku sliku Bliskog Istoka zapazit će unutar filma i neke kronološki ispremještane događaje, no na to smo manje-više već navikli kada je Hollywood u pitanju.

Na kraju svega, dobili smo jednu solidnu biografsku dramu koja je nešto angažiranijom režijom mogla ispasti puno bolja, no kao i takva je uspjela, ako ništa drugo, pokrenuti ona stara pitanja poput, jesu li ono objesili pravog Saddama ili njegova dvojnika?