Kako vam je i od prije poznato krajem godine se proglašavaju najbolja ostvarenja minule godine bilo na polju glazbe, filma, literature i čega sve ne. Naravno, svatko od vas će vjerojatno imati svojeg favorita no uz osobni izbor probat ću spomenuti i neka dijela koja će igrati glavne uloge na nadolazećim festivalima, a pritom prvenstveno mislim na Oscare.  

Nažalost i ove godine smo imali bezbroj hvaljenih filmova koji su pobrali kojekakve lovorike i priznanja na renomiranim festivalima no svoju kino premijeru nisu još dočekali u našim kinima. Pritom prvenstveno mislim na posljednje (i vrlo hvaljene) filmove Martina Scorsesea (Hugo), Davida Cronenberga (A Dangerous Method), Tomasa Alfredsona (Tinker Tailor Soldier Spy), Alexandera Paynea (The Descendants), Paola Sorrentina (This Must Be The Place), Stevea McQueena (Shame)  odnosno Clinta Eastwooda (J. Edgar).  

Izostanak navedenih filmova u našim kino dvoranama čini zadatak sastavljanja najboljih ostvarenja ove godine još i težim posebice uz činjenicu da je godina na izmaku pružila nemali broj odličnih, ako ne i vrhunskih ostvarenja. Mada sam siguran da se dosta filmoljubaca neće složiti sa mojim odabirom (bio sam poprilično lijen zaviriti u neku kinematografiju izvan engleskog govornog područja), pokušat ću navesti one koji to zaslužuju, kao i one koji su definitivno razočarali. Da više ne duljim, krećem sa filmom o kojem ste imali prilike više pročitati po njegovom dolasku u kino i mojem osobnom favoritu za film godine.

 

Drive

Vrhunska krimi drama Nicolasa Windinga Refna fokusirana na lik bezimenog vozača (R.Gosling) koji uz redovan posao u garaži ili kao kaskader svoje usluge pruža i za svakojake nelegalne poslove. Naizgled smiren i tih, vozač pokaže i drugo lice kad kriminalci ugroze živote njegove simpatije (C.Mulligan) i njezina sina.... Briljantan hommage krimi filmovima 80-ih kao i vrhunska glumačka ekipa predvođena R. Goslingom. Sudeći po nominacijama za Zlatne Globuse, Albert Brooks bi vrlo lako mogao doći (zasluženo) i do zlatnog kipića.  

Moram priznati da sam ove godine iznenađen brojem odličnih i vrlo dobrih komedija što inače nije slučaj. U oštroj konkurenciji pobjedu (opet zasluženo) nosi veteran Woody Allen fantastičnom romantičnom komedijom

Midnight In Paris 

Posljednjim filmom Allen je pokazao da svojom inovativnošću i šarmom definitivno nije za staro željezo.

Inspiriran prošlošću i osobnim umjetničkim uzorima kao i predivnim lokacijama Pariza, Allen je sve navedeno pretočio u fantastičan scenarij koji će svakog gledatelja ostaviti vidno nasmiješenim.

Uz sam bok Allenu, svoje mjesto su našle i odlična irska komedija The Guard, te podjednako dobre američke komedije Crazy, Stupid, Love., Horrible Bosses i Bridesmaids. Najneugodnije iznenađenje je (izuzev nekolicine gegova) poprilično neinovativan i reciklirajuć nastavak megauspješnog Hangovera (da užas bude i veći, u pripremi je i treći nastavak).

Za umjetnički dojam ove godine su se pobrinuli provjereni majstori režije Lars Von Trier (Melancholia) odnosno Terrence Malick (Tree Of Life). Osobno mi se više svidjela Melancholia (detaljniji opis možete pročitati u jednom od prijašnjih tekstova), no Malick je sa svojim metafizičkim epom također uspio pokrenuti lavinu pitanja i odgovora o samoj biti života.

Iako su u tvornici snova u proteklih par godina proizveli nekoliko vrhunskih sportskih drama, ove godine im je to uspjelo čak dva puta. O Warrioru ste već imali prilike čitati a ovih dana se u kinu počela prikazivati i odlična sportska drama  

Moneyball

Kroz svoju dugu filmsku prošlost amerikanci su posebnu pažnju pružili sportskim dramama fokusiranim na svijet baseballa (Bang The Drum Slowly, The Natural, Field Of Dreams...), no ovaj put su radnju (bazirano na istinitim događajima) fokusirali na briljantnog glavnog menagera B. Beanea (B .Pitt) osrednjeg baseball kluba Oakland Athletics koji zaposli vrhunskog kompjuterskog analitičara P. Branda (J. Hill) čijim konceptom promijeni modernu povijest baseballa.

O samoj kvaliteti filma govori i činjenica da je Moneyball nedavno nominiran za četiri Zlatna Globusa (najbolji film, glavnu i sporednu mušku ulogu, scenarij).

Najveća razočarenja ove godine uz horor žanr (niti jedan naslov nije vrijedan spomena) dolaze iz inače najinovativnijeg žanra, animacije. Izuzev Ranga i The Adventures Of Tintin ova godina je obilježena užasnim nastavcima odličnih prvijenaca Carsa i Kung Fu Pande te ne osobito dobrim Rio-m.

Od mnogobrojnih stripovskih ekranizacija (Captain America: The First Avenger, Green Lantern, Cowboys And Aliens...) prolaznu ocijenu su zaslužili jedino Thor i X-Men: First Class. Ove godine se od nas oprostio (u velikom stilu) Harry Potter dok je Johnny Deppov Jack Sparrow u četvrtom nastavku Pirata počeo itekako iritirati svojom pojavom. Titulu najglupljeg filma bi lako mogao odnijeti posljednji nastavak sve apsurdnijih Transformersa nakon čijeg gledanja se i slavni Terry Gilliam u potpunosti odrekao Hollywooda no i u toj kategoriji je bila hrpa kandidata (Conan, npr.) pa bi vjerovatno podijelio nagradu.

Filmske zvijezde godine su definitivno Ryan Gosling (Drive, Crazy, Stupid Love., The Ides Of March), Michael Fassbender (Jane Eyre, X-Men: First Class, Shame) i George Clooney (The Ides Of March, The Descendants) te ne sumnjam da će se barem jedan od navedenih ove godine zahvaliti i za zlatni kipić.

Od filmova izvan engleskog govornog područja definitivno me je oduševio (prošlogodišnji) Biutiful Alejandra Gonzáleza Iñárritua, norveški krimi-triler Headhunters Mortena Tylduma te posljednje remek-djelo Pedra Almadovara The Skin I Live In.

Treba svakako spomenuti i drugo izdanje Film Forum festivala koji podigao ljestvicu kvalitete te se iskreno nadam da ćemo ga gledati i naredne godine s obzirom na ekonomsku situaciju.

Na kraju balade mislim da je ovo bila izrazito plodna filmska godina te se nadam da nećete zamjeriti ako sam propustio spomenuti koji vrijedan spomena naslov. Od slijedećeg tjedna počinjemo sa pregledom za filmsku 2012-u.

Sve najbolje!