Ako se tko od Vas cijenjenih čitatelja pitao gdje su moje kolumne zadnjih par tjedana, hvala na brizi. Nisam nestala s lica planeta Zemlje, samo sam bila zauzeta planiranjem vojne akcije epskih razmjera zvane - vjenčanje.

Dakle, nakon mjeseci planiranja i milijuna potrošenih živaca (slobodna procjena) i to je prošlo. Nakon pomnog praćenja svih mogućih prognoza shvatite kako kiša može i ne mora padati, a nitko još radi kiše nije odgodio vjenčanje. Počinje oko 7 ujutro kad shvatite kako je vrijeme da ostavite jedan dio života i zakoračite u drugi. Što iziskuje pripreme. Oko 8 počinje maltretiranje u frizerskom salonu.

Ako kao ja želite imati cijeli kokošinjac na okupu i osigurati se da Kuma ne zakasni, vodite žene oko vas s vama. Što znači, Kraljica Majka, Seka, Kuma, ja i cijela mašinerija frizerki i šminkerica. Nakon četiri sata pranja, peglanja, uvijanja, kovrčanja, stajanja ispod haube, čupanja, šminkanja, mazanja, stavljanja umetaka, umjetnih trepavica i svega i svačega s raznim spravicama, počinjete lagano šiziti dok vas svi uvjeravaju da se za ljepotu valja nešto i pretrpiti.

Utrnute stražnjice i praznog želuca stižete u roditeljski dom jer tradicija nalaže kako se mlada mora tu spremiti za vjenčanje. Kad pobacate u sebe sve što su stavili pred vas jer je cijela rodbina uvjerena kako ne možete na oltar praznog želuca i hrana rješava skoro sve probleme, shvatite da je vrijeme za oblačenje jer gospoda fotograf i snimatelj već hitaju prema vama.

Obući se sam je nemoguća misija, pa Kuma i Seka potežu zatvarač s obje ruke dok se vi kunete ako ovo preživite nećete nikad više ni pomisliti na hranu. Ista scena se ponavlja još par puta dok vi pomažete gore spomenutima ući u haljine koje su se šile, kupovale u inozemstvu itd. Onda počinje pravi šou. Ova dvojica s kamerama i aparatom zahtijevaju od vas gard profesionalnog modela i poze koje stavljaju na kušnju vašu već upitnu ravnotežu dok pokušavate uvući trbuh i zategnuti podbradak. Sve je u redu, svi su kao kul. Ne tresu mi se ruke, ja kao ponosna na sebe jer sam valjda najsmirenija mlada u povijesti.

Onda negdje u primozgu čujete nekakvu buku. Ne, to ustvari nije buka. EVO IH. Stigli su. I pjevaju nešto. Ne, nije valjda. Film vrtim mjesecima natrag kad sam svaki dan ponavljala muškom dijelu društva kako pjevanje „Izađi mala!", ne dolazi u obzir. Savjet, ako ne želite da vam to pjevaju, nemojte im govoriti da ne želite. Jer će upravo to napraviti. Dakle, ukopam se istog trena.

Od super kul moderne mladenke pretvoriš se u roku odmah u otkucaj srca koji čuješ kao da sa zvonika udara. Na sljedeću pjesmu letiš preko cijele kuće i bacaš se u zagrljaj budućem mužu dok ekipa oduševljeno skandira. Tko ih ne bi volio? Od tog trena do izlaska iz sale oko 6 ujutro, što je već blizu 24 sata na nogama, sve prođe da se niste ni okrenuli.

Zaboravite na sve male sitnice kojima ste razbijali mozak do tog dana. Odradite snimanje golih ramena i smrznutih stopala dok kišica sipi, obred u crkvi prođe bez problema, osim što u mislima čujete cupkanje mlade koja je iza vas na redu jer je svećenik zaboravio da je u istu uru stavio dva vjenčanja. Susprežem suze dok Otac otvara šampanjac s njegovog i Majčinog pira koji je bio namijenjen za svadbu prvog djeteta.

Umalo iskočim iz kože kad Kuma izvuče snimku gdje pjevam „Hajde da ludujemo" i pritom imam 7 godina, te je na hladno pusti pred 250 ljudi. Zadnjima atomima snage tu pjesmu pred tih istih 250 ljudi otpjevam na nagovaranje benda. Pijem iz vaze, pjevam u kalu koja glumi mikrofon. Suma sumarum? Izgubljen glas, bolna stopala do četvrtka, udubine na glavi od manijakalno zabijenih ukosnica i jedna ljubav. Ako imate zaista sreće pa vaš vjenčani kum, kao moj, još taj dan postane stric i to dvostruki, gdje je kraj? Samo je nebo granica, kako kažu.

Najdraže mi je kad netko, kao u šali, nonšalantno dobaci kako mi je sad život gotov. Sad si udana gospođa. Dušu dalo za zezanciju. Od Petrice od milja postanete gospođa Šimičević. Kakve su to uopće drame oko prezimena? Iako riskiram da me pola feministica pošalje lijepo do vraga, fama oko zadržavanja djevojačkog prezimena ostaje upravo to.

Da sam se ja odlučila zadržati i djevojačko, bila bih Petra Mazarović-Šimičević. Pa što onda? Otkad to mene određuje jedno prezime? Ljudi, samo pomalo. Sve se da riješiti. Ne zamarajte se nebitnim stvarima. Držite se čvrsto i ne odbijajte vožnju kroz život. I da, sve bih ponovila opet.