Hoćemo li se pomaknuti s mjesta, biti nijemi promatrači na sve što nam se događa ili redom pljucati na sve i sva? Sve ovisi o samo o nama i našem izboru

Eldridge Clever je pred suvremenim čovjekom ostavio izravnu dilemu ''Ili si dio problema ili si dio rješenja". U svojim polemikama s ljudima prije nego što počnu govoriti o problemu prvo ih upitam ''Što predlažeš/te"!?

Na sceni i cijeni su kritičari svega postojećega. Novinari koji (po diktatu) pljuckaju s ''visina" su sveprisutni. Kritičari svega postojećega ogovaranjem započinju i završavaju ''razgovore"... Na cijeni su oni koji pljuju po vlastitoj zemlji s jednakom strašću kao i najbližima. Kritiziraju tuđe ideje, projekte, tekstove..., a da nikad (ništa) nisu (svoga) ponudili. Vole moralizirati, a ne i kritiku na svoj račun. Ne vole kad ih se savjetuje, a uživaju druge napadati. Svi su im ''popovi" isti, a svima ''popuju". Vide tuđe greške, a svoje ne (od silne narcisoidnosti). Ne vole ni znanstvene argumentacije jer nezavisni stručnjaci, po njima, šire defetizam. Govore samo u relacijama MI-ONI.  

Danas kada su zabavni mediji kod nas preuzeli sve programe iz inozemnog smeća, čija je posljedica medijski kulturni imperijalizam, kada je tisak ''pocrnio" i ''požutio", kada je (internetsko) difamiranje ''protivnika" postalo zabava i stil života, danas, kada je zavladala ''diktatura relativizma" (papa Benedikt) s prepoznatljivom anarhističkom paradigmom - ‘Tamo gdje umire autoritet rađa se sloboda', danas kada sve ima cijenu, a ništa vrijednost, kada je nenormalno postalo normalno, kada su inovatore zamijenili imitatori, pitam(o) se gdje je kraj tiraniji nacionalne i pojedinačne (auto) destrukcije s dominantnim kritizerima.

Rehabilitirane ideje anarhista

Anarhisti nude koncept "rastakanja države", Crkve, škole i obitelji. Oni sustavno potiru sve autoritete, od roditelja, vlasti, škole do Crkve, a ostaje im pojedinac oslobođen od svake odgovornosti. Životno načelo anarhista je uništavanje svih autoriteta, prepoznatljivih u kritici svega postojećega.

 

Emma Goldman u knjizi ''Anarhizam i drugi ogledi" definira brak kao ''poredak zasnovan na slobodi koju ne ograničavaju ljudski zakoni", što znači da ''Bog, država i društvo ne postoje". Domoljublje (joj) je ''prijetnja slobodi". Za nju se brak i ljubav ''neprijateljski odnose jedno prema drugome".

Karin Kramer u knjizi ''Anarchie - Was ist eigentlich Anarchie?" (Anarhija - Što je zapravo anarhija?) poziva se se na Maxa Strinera, koji smatra da država po sebi  ''oduzima slobodu" . Protivi se vladanju institucija u koje ubraja: policiju, crkvu, stranke, sveučilišta...

Günter Bartsch, (1976) u knjizi: ''Kommunismus, Sozialismus, Anarchismus: Wurzeln, Unterschiede und Gemeinsamkeiten" (Komunizam, socijalizam, anarhizam: korijeni, razlike i sličnosti) se poziva na drugog ''oca" anarhizma Pierra Proudhona, koji kritizira (svako) državno školstvo i odgoj za rad. Poziva se na plakat (iz tih godina), koji će se ponovno reaktualizirati: ''Schliesst die Universitäten!" („Zatvorite  sveučilišta"). Samo naivne je iznenadila sprega posljednjih studentskih prosvjeda s anarhistima.

Anarhisti su svugdje u svijetu protiv države, za ukidanje, rada, braka, političara na vlasti i oporbi. Pitanje je tko (im) ostaje. Oni su protiv svake hijerarhije. Bore za slobodu bez odgovornosti. Oni su protiv rata, ali za svoju borbu ne biraju sredstva.

Dosta mi je onih koji omalovažavaju tuđi uspjeh, a za vlastiti ne biraju sredstva. Dosta mi je revolucionarnih (studentskih) parola ''Mi ne znamo što hoćemo, a znamo što nećemo"! Dosta mi je ''revolucionara" koji se kriju iza ''neposredne demokracije" i internetske anonimnosti. Dosta nam je onih koji sve gledaju sve kroz proviziju. Trebamo ljude s vizijom.

Hoćemo li se pomaknuti s mjesta, biti nijemi promatrači na sve što nam se događa ili redom pljuckati na sve i sva? Sve ovisi o nama  i ''moći izbora". (J. M. Temmpelton)  

Odatle moja konstatacija iz uvoda da je kod svakog razgovora koji započinje s kritikom prema drugima poučno upitati sugovornika: ''Što predlažeš/te"!?