Kako sam već najavio u prošlotjednoj kolumni, započinjemo predoscarovski maraton predstavljanjem najizglednijih laureata ovogodišnje 85.-e ceremonije. Nastojat ću u ovih par tjedana pokriti što više naslova koji će se nemilosrdno boriti za zlatne kipiće, a ovom prilikom u direktnom okršaju će se naći periodički filmovi koji se na sasvim različite načine bave borbom za međurasnu pravednost.

Django Unchained (2012)

Režija: Quentin Tarantino

Uloge: Jamie Foxx, Christoph Waltz, Leonardo Di Caprio, Kerry Washington, Samuel L. Jackson, Walton Goggins, Dennis Christopher, James Remar, Don Johnson...

Žanr: Western, drama, akcija

Trajanje: 165 min.

Kroz mnoge medije se provlači pitanje je li svima znani 'genijalni luđak' Quentin Tarantino ovaj put nadmašio samoga sebe svojom posvetom western žanru zvanom 'Django Unchained'? Odgovor slijedi nakon kraćeg sinopsisa filma.

1858. (tri godine prije građanskog rata), braća Speck otkupe nekolicinu crnih robova te ih u lancima odvedu na put do kupaca. Jedne noći kolonu susretnu zubarska kola dr. Schultza (C.Waltz) koji se raspituje za roba imenom Django (J.Foxx), braća Speck odbiju ga prodati te napadnu dr. Schultza koji ih s lakoćom ustrijeli. Dr. Schultz otkupi Djangov ugovor od jednog preživjelog Specka te ponudi Djangu slobodu, ako mu pomogne pronaći ucijenjenu braću Brittle... 

Ovaj djelić radnje iliti točnije sam 'intro' filma dovoljan je da vas prikuje uz stolicu i razvuče osmijeh na lice koji ćete teško skinuti još satima nakon gledanja ovog masterpiecea najvećeg plagijatora među filmašima.

Na prvi spomen spaghetti westerna svima u ušima odzvanjaju taktovi glazbe legendarnog Morriconea dok vam se pred očima odvija filmska čarolija dirigirana od strane vizualnog maestra Sergia Leonea, no niti sam Tarantino nije toliko predvidljiv (a bogami ni smio) da kopira velikog Leonea, već je većinu pažnje usmjerio odavanju počasti nedovoljno opjevanom Sergiu Corbucciu.

Fanovima žanra, spomenutog Sergia ne treba suvišno predstavljati, no onima koji eventualno ne poznaju opus navedenog redatelja dovoljno je spomenuti da se uz ime istog vezuju neki od ponajboljih naslova spaghetti westerna od kojih svakako valja istaknuti: 'Django' (1966), 'The Mercenary' (1968), 'The Great Silence' (1968), 'The Specialist' (1969) ili primjerice 'Compañeros' (1970).

Koliko je sam Tarantino inspiriran i opsjednut Corbuccievim opusom dovoljno je spomenuti sam naziv filma (kao i to da originalni Django Franco Nero ima duhovit cameo), no bitna razlika jest u tome što je Tarantinov Django crnac što uvelike mijenja sam ton filma, a sami spaghetti i boju. Iako su reference na westerne (ne samo spaghettie) prisutne u brojnim kadrovima (planinski okršaj je direktna referenca na Corbucciev 'The Great Silence'), Tarantinova priča je u potpunosti originalna pa čak bi se usudio reći i brilijantna. 

Britki dijalozi začinjeni kontroverzama poput ropstva (polemike oko filma još ne jenjavaju u Americi), pretečama Ku-Klux-Klana tzv. 'The Regulators'-ima, mučenjima, Mandingo borbama robova, konstantna spomen riječi 'nigger', itd.,itd, direktan su udarac u jaja američkoj demokraciji i pravednosti, a ruku na srce, svi manje-više znamo da u svojem egoizmu i samoprozvanoj superiornosti nikad nisu bili dovoljno hrabri priznati grijehe svoje prošlosti mada i u sadašnjosti direktno ili indirektno stoje iza svakog većeg vojnog ili političkog sukoba.

Karakterizacija likova upotpunjena je fantastičnim glumačkim demonstracijama tria Leonardo Di Caprio (nepravedno izostavljena nominacija za Oscara), Christoph Waltz (jako blizu drugom Oscaru iz druge suradnje sa Tarantinom) odnosno Samuel L. Jackson, koji je pružio možda i najgadnijeg lika svoje dugačke impozantne karijere.

Sam Jamie Foxx solidno je parirao spomenutom trojcu, no ipak nije uspio iskočiti iz njihove sjene - ipak, i kao takav, mislim da je puno bolji izbor od prvoplaniranog Willa Smitha koji je na našu sreću odbio ulogu. 

Kad bi samo nabrajao glumce koji su bili u užem izboru za film, odnosno likove (uključujući i imena konja) koji se provlače filmom kao homage brojnih western likova i filmova, ne znam gdje bi bio kraj, no Tarantino je uspio sve začiniti davši prostor i nekim svojim već viđenim ljubavima, kao što je ona naspram kung fu filmu, što je vidljivo u kadrovima revolveraških okršaja u kojima krv šprica u mlazovima odnosno blaxploitation filmu (prezime Djangove supruge glasi von Shaft) s taktovima funk glazbe.

Tarantino je uspio napraviti savršen presjek kompletnog western žanra žigosan vlastitim pečatom. Je li ipak nadmašio samog sebe, teško je za reći, no sigurno je da u njemu leže bezbrojne i smjele ideje koje ne mogu proći nezapaženo, čak ni pokraj ogrezlih i ostarjelih članova akademije odraslih na nekom naivnijem poimanju Amerike.

Do prije koju godinu, primjer za takvu Ameriku bio bi jedan Steven Spielberg, no sa svojim posljednjim biografskim uradkom imena 'Lincoln' ostala je samo jeka njegove do sad često prepoznatljive patetike.

Početkom siječnja 1865., američki predsjednik Abraham Lincoln (D.Day-Lewis) okupi najbliže suradnike kabineta predvođene državnim sekretarom Williamom Sewardom (D.Strathairn) u nastojanju da osmisle taktiku oko nemoguće misije usvajanja trinaestog amandmana koji bi mogao okončati dugogodišnji građanski rat.

U diplomatskom i pravnom ratu za sakupljanje glasova za glasanje spomenutog amandmana, Lincoln se posluži pravnim smicalicama i naizgled nemogućim koalicijama koje bi mogle donijeti povijesnu odluku...

E, sad... ukoliko ste upoznati s američkom poviješću (osobno sam samo šturo upoznat sa određenim događajima) tema ovog moram priznati dosta dobrog filma nije vam u potpunosti nepoznata. Koliko je pak bitna za ostatak čovječanstva to ovisi o vašim političkim i moralnim uvjerenjima. Bilo kako bilo, Spielberg nam je nakon životnog puta jednog konja ('War Horse' 2011) odlučio očitati još jednu povijesnu lekciju koja na moje čuđenje nije u potpunosti obilježena patetikom (violine i orkestri uz vijoreće zastave prisutne su u 'samo' par scena) i koja je unatoč svojoj minutaži itekako zanimljiva.

Iako su prava na film otkupljena još 2001., proces finalizacije bio je dugotrajan. Brojne izmjene scenarista, glumaca i lokacija, kao i neprestane izmjene termina snimanja dovoljno govore o ozbiljnosti projekta. Mada se uz ulogu Lincolna dugo vremena vezivalo ime Liama Neesona, on se povukao iz projekta 2010. uz  šlampavu ispriku kako je prestar za ulogu. 

Lincoln (2012)

 

Režija: Steven Spielberg

Uloge: Daniel Day-Lewis, Sally Field, David Strathairn, Tommy Lee Jones, Joseph Gordon-Levitt, James Spader, Hal Holbrook, John Hawkes, Jackie Earle Haley, Bruce McGill, Jared Harris...

Žanr: Biografija, drama

Trajanje: 150 min.Liam Neeson možda fizionomijom više nalikuje Lincolnu, no zasigurno ne bi bio toliko uvjerljiv u interpretaciji poput brilijantnog Daniela Day-Lewisa koji će vrlo izgledno osvojiti svoj treći zlatni kipić (po mojem mišljenju zasluženo) s izraženo dopadljivom rolom enigmatičnog i ponajprije prepredenog predsjednika.  

Spielberg se namjerno usredotočio na predsjednikova  posljednja četiri mjeseca života unutar koje je izglasan možda i najznačajniji amandman njegove vladavine te je na sasvim diskretan način izbjegao svima znanu scenu atentata u kazalištu, fokusiravši se na reakciju njegova mlađeg sina Williea prilikom objave istog.

Ono što me najviše iznenađuje kod Spielberga jest njegova odluka o prikazu samih metoda prikupljanja glasova korumipiranih političara (iako je to znana činjenica) odnosno metoda Lincolnove administracije (ponajprije samog Lincolna), u nastojanju da pod svaku cijenu (uključujući brojne žrtve na ratištima) ostvari svoj životni cilj o slobodi pojedinca.

Nisam neki osobiti ljubitelj Spielbergova opusa (pogotovo kad je riječ o sličnim uradcima), no skidam mu kapu na dosta dobro urađenom poslu koji bi donekle poznajući narav glasača akademije mogao lako pomrsiti konce favoriziranom 'Argu' Bena Afflecka.

Sa sigurnom režijom, šarolikom ali impresivnom glumačkom postavom, 'Lincoln' bi se lako mogao okititi sa puno više priznanja negoli je to bio slučaj na minulim Zlatnim Globusima.

Osobno bi me više radovalo priznanje luckastom Tarantinu i njegovom Djangu, no ovo je priča vezana uz rijetko nepredvidljive Oscare, stoga ta moja želja već zalazi u područje fantastike. Kako god bilo, najizglednije se čini da će Waltz i Day-Lewis otići s ceremonije sa novim (i zasluženim) trofejima.