Donosimo mini specijal o zombijima na filmu. Ljubitelji horor filma, uživajte!

Vani je polagano počelo pržiti, a vruće je i na kino 'stratištu' pošto smo ušli u ljetnu špicu kad će nas redom izbombardirati brojni blockbusteri. Iz tjedna u tjedan će u direktne okršaje ući brojne strip ekranizacije, Sf-ovi, akcijske budalaštine i bog te pitaj što sve ne. Iz potpuno bizarnih i producentski katastrofalnih pogrešaka kao najskuplji film godine (sudeći po neslužbenim podacima) a možda i svih vremena, neočekivano je postala strip ekranizacija 'World War Z'. 

Sudeći po prvim najavama (trailerima) nisam nimalo impresioniran viđenim no svakako ću iskoristiti priliku da uoči njegove premijere napravim jedan mini specijal o zombijima na filmu. Ljubitelji horor filma uživajte, ostali, odsurfajte na neku drugu stranicu.  

 

Iako direktno nije nikad slovio za pravi zombie film, James Whaleov 'Frankenstein' (1931) je filmski svijet fascinirao i zastrašio svojom vizijom Mary Shelleyinog romana 'Frankenstein: or, The Modern Prometheus', predstavivši nam Frankensteinovo čudovište (skrpano od tijela smaknutih zločinaca) u nezaboravnoj izvedbi ikone horor filma Borisa Karloffa.  

Kako čudovište nije kreacija smrtonosnog virusa niti jede mozgove živih već je kreacija ludog znanstvenika, ne čudi da na njega nismo gledali kao na klasičnog zombija. Unatoč tome, mimika i kretanje tog neživog bića uvelike je utjecala na ponašanje 'naših' zombija iz kasnijih filmova.

Iz tog perioda valja svakako spomenuti još jedan horor klasik kojeg bi lako mogli nazvati i prvim klasičnim zombie filmom, a riječ je o kultnom 'White Zombie-u' (1932) sa mađarskom horor ikonom Bélom Lugosiem. U ovom slučaju se priča vrti oko mladog zaručničkog para koji na Haitiu ukrsti puteve za zloglasnim voodoo gospodarom Murderom Legendreom (drveni Lugosi).    

'White Zombie' u tadašnje vrijeme nije bio osobito popularan film, no evidentan je njegov utjecaj na brojne kasnije horore (primjerice Tourneurov 'I Walked With A Zombie', Hammerov klasik 'The Plague Of The Zombies' i posebice Fulciev trash klasik 'Zombie 2', među ostalima) kao i inspiracija za istoimeni kultni metal band.   

Treba svakako spomenuti i film koji je direktno utjecao na kasniji apokaliptični prikaz zombie najezde, a riječ je o adaptaciji (prvoj) romana Richarda Mathesona 'I Am Legend', 'The Last Man On Earth' (1964) sa brilijantnim Vincentom Priceom. Price tumači Roberta Nevilla,  čovjeka koji je jedini preživio pandemiju virusa od kojeg su se žrtve kasnije transformirale u svojevrsne vampire.

Navedeni (i drugi) filmovi kao i brojni stripovi 50-ih (ponajprije 'Tales From The Crypt') direktno su utjecali na danas svima znanog 'tatu' zombie filmova, George A. Romera čiji je niskobudžetni 'Night Of The Living Dead' (1968) postao jedan od najznačajnijih filmova 60-ih.

 

Romero je dobrano protresao (i potresao) hipi generaciju svojom apokaliptičnom vizijom u kojoj grupica ljudi u izoliranoj kući pokušava preživjeti najezdu živih mrtvaca koje isključivo pokreće neshvatljiva želja za živim ljudskim mesom.  

Od grafički eksplicitnog i danas šokantnog prikaza jedenja ljudskog mesa (posebice unutarnjih organa) do rasističkih alegorija i bunta ka američkoj ratnoj administraciji (u punom jeku Vijetnamskog rata), Romero je kreirao horor film za pamćenje.  

Do dana današnjeg Romero se 'svojim' zombijima vraćao još 5 (!) puta no većeg spomena vrijedan je jedino nastavak 'Dawn Of The Dead' (1978) (brilijantan posao majstora efekata i šminke Toma Savinia) koji je pak svojim remakeom odgovoran na novi zombie boom, no o tome malo kasnije.  

Romero je svojim prvijencom pokrenuo lavinu plagijata koji su uglavnom klasificirani kao trash filmovi (što ni ne čudi s obzirom na njihove mizerne budžete) no bilo je tu i izrazito dobrih filmova poput 'Dead Of Night' (1972), 'Let Sleeping Corpses Lie' (1974) ili serijal 'The Blind Dead' španjolskog redatelja  Amanda de Ossoria o mrtvim templarima.

Kroz 70-e su nastali brojni hibridi zombie filmova poput onih o zombie nacistima (npr. 'Shock Waves' sa legendarnim Peterom Cushingom) no unatoč brojnim talijanskim, španjolskim i američkim (među ostalima) trash filmovima o zombijima do 1980-e i Carpenterovog 'The Fog' malo je koji bio vrijedan spomena. 

 

Ista stvar vrijedi i za ostatak 80-ih, odnosno 90-e gdje se horor žanr često miješao sa komedijom i sf-om pa bi u cijeloj toj hrpi kojekakvog smeća spomenuo eventualno O'Bannonov 'The Return Of The Living Dead' (1985), Gordonov 'Re-Animator' (1985), Burtonov 'Beetle Juice' (1988), Jacksonov 'Braindead' (1992) odnosno Soaviev 'Cemetery Man' (1994).  

Za naše drage zombije jako je bitna i 1996-a kad je svjetlo dana ugledala jedna od najprodavanijh video igrica u povijesti 'Resident Evil' koja je uz brojne nastavke ponudila i filmski serijal nezavidne kvalitete.

Svježiji pristup zombie žanru pruža nam 'opaljeni' britanac Danny Boyle sa svojim '28 Days Later...' (2002) koji je svoje mrtvace ubacio u petu brzinu što na kraju djeluje kako zastrašujuće toliko i apsurdno. Sličan princip je primjenio i Zack Snyder sa remakeom 'Dawn Of The Dead' (2004) (po osobnom mišljenju inferioran naspram originalu) i zahvaljujući poprilično dobroj zaradi pokrenuo novu lavinu zombie filmova.

S brojnim nastavcima i remakeovima kao i nekim stvarno dobrim i originalnim filmovima poput španjolskog 'REC-a' (2007) polako dolazimo do 2010-e kad se cijela priča seli na male ekrane u obliku jedne od trenutno najgledanijih serija na svijetu, svima znane kao 'The Walking Dead'.

 

Kako ne bi cijelu stvar prepustili slučaju, za adaptaciju istoimenog stripa čelnici AMC-a angažirali su slavnog Franka Darabonta, čovjeka koji se proslavio adaptacijom priča i romana horor gurua Stephena Kinga (The Shawshank Redemption, The Green Mile, The Mist).

Serijal je u potpunosti afirmirao zombije kao plodan horor (pa čak i melodramatičan) materijal te je na taj način našim raspadnutim mesa gladnim mrtvacima osigurao svjetla pozornice i A budžet što nas polako vraća na početak priče i nadolazeći 'World War Z'.

Da li je film o zombijima (koji je po neslužbenim informacijama premašio budžet od nevjerojatnih 400 milijuna dolara) uopće vrijedan naše pažnje, ostaje nam za vidjeti.

Uzevši u obzir sve navedeno, kao i brojne druge filmove koje sam eventualno zaboravio navesti, video igrice, knjige, stripove, kazališne predstave i tko sve zna što još, dolazimo do zaključka da smo na neki bizaran način još uvijek fascinirani našim raspadnutim antijunacima koji ravnopravno mogu stati uz bok vampirima (usput rečeno također neživima), duhovima, vukodlacima i ostalim bićima koje nas straše i vesele svih ovih godina.