Zamislite sad ovaj prizor: dupkom ispunjene tvrde, ne.. najtvrđe sjedalice na svijetu nikad prežaljenog kina 'Pobjeda'; gase se svjetla, iz prastarih zvučnika počinju kreštati taktovi genijalne Iggy Popove pjesme 'Lust For Life', dok nas u frenetičnu potjeru po uličicama Glasgowa uvodi naracija tad malo poznatog Ewana McGregora; ostatak je pretpostavljam svima poznat. Pričamo dakako o jednom od ponajboljih filmova 90-ih, 'Trainspottingu'.

Trance (2013)

Režija: Danny Boyle

Uloge: James McAvoy, Rosario Dawson, Vincent Cassel, Danny Sapani, Matt Cross, Wahab Sheikh...

Žanr: Kriminalistički, drama

Trajanje: 101 min

Radnjom se prebacujemo u sadašnjost. 'Pobjede' više nema, sjedalice više nisu tvrde, zvučnici više nisu kreštavi već samo preglasni (ili sam ja već prestar), no ovaj put nema niti spomena o nekom ponajboljem filmu godine, a kamoli desetljeća. Priča nas vezuje jedino uz redateljsko ime Dannya Boylea. Ovom prilikom vam predstavljam njegov posljednji uradak pod imenom 'Trance'.

Simon (J. McAvoy) je aukcionar skupocjenih slika ujedno zadužen i za sigurno uklanjanje umjetnina u slučaju pljačke. Tijekom prodaje Goyine slike u halu uleti nekolicina prerušenih pljačkaša i Simon po proceduri pokupi sliku kako bi je sklonio na sigurno, no na putu mu se prepriječi pljačkaš Franck (V. Cassel).  

Simon pokuša zaustaviti Francka u pljački, no pritom nastrada te od ozljede izgubi pamćenje. Pljačkaši ubrzo otkriju da je Simon ipak uklonio sliku na sigurno, no zbog ozlijede se ne može sjetiti gdje. Francku padne na pamet ideja da pokušaju hipnozom prizvati Simonovo sjećanje te ga odvede na terapije kod priznate terapeutkinje Elizabeth (R. Dawson)...

Danny Boyle je kroz svoju 20 i kusur godina redateljsko/producentsku  karijeru balansirao između jako dobrih i originalnih filmova (Shallow Grave, Trainspotting, 28 Days Later..., Sunshine, Slumdog Millionare...) odnosno potpunih kreativnih promašaja (The Beach, A Life Less Ordinary, Millions...) no jednu stvar mu se ne može osporiti - Danny Boyle ima svoj stil od kojeg ne odstupa neovisno o žanru filma koji radi.

U samom uvodu filma gdje nas naracijom McAvoya (Simona ako ćemo biti točni) Boyle uvodi u svijet visokih umjetnina odnosno načina pljačkanja istih, znamo čiji film gledamo.

Stiliziran, nabrijan, sa snažnim i ponekad izborom začuđujućim soundtrackom Boyle nas polako uvlači u zanimljivu, pa čak ću reći i intrigantnu priču sa enigmatičnim i kompleksnim likovima.

Magnetičan intro, vrlo interesantan zaplet i onda .... Danny Boyle uzima šaku tripova i sve ode kvragu. U početku ne znate je li naš (anti)junak i dalje pod hipnozom, da li sanja, da li svi sanjaju, da li su svi pod hipnozom, da li je itko pod hipnozom, da li....ahhhh... Ukratko, odjednom film koji traje nešto duže od sat i pol postaje duuuuuug, zamoran i što je najbitnije, do raspleta (totalno razočaravajućeg) uopće ne marite za likove u filmu niti vas je briga kako će netko od njih okončati.  

Valja (ili ne) spomenuti da je ovdje spomenuti film inspiriran (neformalni naziv za remake) istoimenim TV filmom iz 2001. Potpisnik scenarija za oba filma (u ovom slučaju mu je asistirao Boyleov stari suradnik John Hodge) je Joe Ahearne (uglavnom poznat po radu na brojnim britanskim TV serijama), koji je Boylea 'žicao' za adaptaciju njegova scenarija još davne 1994.-e, no Boyle ga je glatko odbio s obrazloženjem da je priča prekomplicirana. 

Dva desetljeća kasnije Boyle je priču 'popušio' i nas dobro navukao na ...hmmm... tanki led. Glumcima se nema što zamjeriti no moram priznati da je McAvoyu i Casselu show pred nosom preotela nikad dovoljno eksponirana Rosario Dawson koja će nažalost i ovaj put ostati zapamćena po svojem golom aktu odnosno pomalo začuđujućem gro-planu njezina 'venerina brežuljka'.

Kad uzmemo u obzir činjenicu da je posljednjih par godina Boyle eksploatirao bollywoodske siročiće (op.a. Slumdog Millionare), plesao sa patetikom (127 Hours) i prodavao mudrolije režiranjem otvorenja Olimpijade u Londonu, ne možemo se onda ni čuditi njegovom posljednjem pokušaju 'prodavanja magle'.