Ovo nije film koji će kod šire publike izazvati oduševljenje i odobravanje no ako ste pak radoznali... i raspoloženi pogledati nešto drugačiji ili pak 'čudniji' tip filma, onda je ovo prava stvar za vas!

Ne sumnjam da među vama, dragim čitateljima postoji nemali broj ljubitelja redateljskog opusa jednog Romana Polanskog ili primjerice Davida Lyncha, posebice njihove ranije faze stvaralaštva.  

S druge strane, vjerujem da bi se tu našao i poneki fan talijanskog giallo horora, velikana poput Maria Bave, Daria Argenta ili Sergia Martina. Zašto spominjem upravo ova redateljska imena i giallo? Odgovore ćete pronaći u ostatku teksta.

Berberian Sound Studio (2012)

 

Režija: Peter Strickland

 

Uloge: Toby Jones, Cosimo Fusco, Susanna Cappellaro, Tonia Sotiropoulou, Chiara D'Anna, Antonio Mancino...

 

Žanr: Drama, triler, psihološki

Trajanje: 92 minGilderoy (T.Jones) je vrsni tehničar zvuka koji je nakon brojnih filmskih projekata u rodnoj Engleskoj dobio ponudu za rad u Italiji sa kultnim talijanskim redateljem Santiniem (A.Mancino).  

Tek što se pojavio u prostorijama Berberian studija, Gilderoy susreće neljubaznu tajnicu Elenu (T. Sotiropoulou) a odmah potom i arogantnog producenta filma Francesca (C. Fusco) koji mu daju naznake u nesretnom poslovnom poduhvatu.

Ne znajući prethodno o kakvom se tipu filma radi, Gilderoy radeći na montaži zvuka ubrzo utone u svijete paranoje, netrpeljivosti i jezičnih barijera... 

Za početak ću odmah upozoriti - ovo nije film koji će kod šire publike izazvati oduševljenje i odobravanje, no ako ste pak radoznali tip filmofila koji povremeno (pa i češće) voli  pogledati nešto drugačiji ili pak 'čudniji' tip filma, onda je ovo prava stvar za vas.

Oduvijek sam volio filmove u filmu, odnosno filmove koji se bave stvaranjem filma, no većina takvih naslova bila je rezervirana za biografske filmove, kao što su to primjerice bili prošlogodišnji uradci o velikom Alfredu Hitchcocku. Postoje naravno i oni naslovi koji fiktivnom pričom odaju počast nekim zlatnim vremenima filma poput 'The Artista' ili Scorseseovog 'Huga'.

Atmosferom pa i određenim asocijacijama osobno mi na pamet pada prvenstveno izvrsni 'Shadow Of The Vampire' (2000) koji se na potpuno originalan i duhovit način poigrao sa stvaranjem klasika horor filma, Murnauovog 'Nosferatu, eine Symphonie des Grauens' (1922). Što se tiče navedenog gialla prije par godina, neslavno je propao homage istom i to paradoksalno od same ikone žanra Daria Argenta pod (naravno) nazivom 'Giallo' (2009).  

Za ime redatelja i scenarista Petera Stricklanda je vjerujem malo tko od vas čuo, što ni ne čudi osobito pošto isti za sobom ima tek jedan dugometražni (solidni 'Katalin Varga') odnosno nekolicinu kratkometražnih filmova.

Pod jakim utjecajem ranijih radova Polanskog (ponajprije 'The Tenant' i 'Repulsion'), Lyncha odnosno njegove surealne proganjajuće atmosfere i spomenutog gialla, Strickland je složio jedan izuzetno čudan film.

Zvuk je ključan segment u stvaranju atmosfere same priče i Strickland taj segment izlaže na maestralan način.

Doza paranoje koju je na sličan način kreirao F.F.Coppola u svojem remek-djelu 'The Conversation' ili napetosti koju je postigao B.De Palma u 'Blow Outu', kod Stricklanda je savršeno izbalansirana, dok su sami procesi stvaranja određenih zvukova u filmu poslastice za svakog filmoljupca.

Uz značajni segment zvuka najbitniji za priču je sam lik Gilderoya (fantastična rola vrsnog karakternog glumca Tobya Jonesa), povučenog osobenjaka koji mimikom dočarava užas koji se vrti isključivo pred njegovim očima i za koji je prinuđen pronaći adekvatan užasavajući zvuk.

U samom procesu montaže zvuka, Gilderoy polako ali sigurno tone u svijet paranoje i otuđenosti te stvarnost polako klizi u surealnost koja budi Gilderoyeve unutarnje demone i fobije. 

Strickland je u određenim sekvencama filma nekontrolirano odlutao (nažalost) u art vode gdje je na potpuno neprihvatljiv i zamoran način htio odati svojevrsnu kafkijansku počast Lynchu, no tim potezom je samo neukusno prekinuo neminovni tijek paranoje koja se ionako nadzirala od samog početka.

Ipak, ne mogu i ne želim mu zamjeriti na tim potezima jer vjerujem da će s godinama koje nadolaze preboljeti te nužne dječje bolesti te se potvrditi kao jedan od najznačajnijih novijih redateljskih imena britanske kinematografije.