Ako se mene pita, najpoznatije filmsko čudovište je dobilo najbolju moguću čestitku za svoj 60-i rođendan, a za to je prvenstveno zaslužan sad već potvrđeno talentirani mladi redatelj Gareth Edwards

Nije prošlo niti punih godinu dana otkako smo u kinima imali priliku pogledati epsku borbu između ljudi (doduše, robotoziranih) i gigantskih čudovišta ("Pacific Rim"), a pred nama se inkarniralo ono najpoznatije.

Godzilla (2014)

Režija: Gareth Edwards

Uloge: Aaron Taylor-Johnson, Ken Watanabe, Bryan Cranston, Elizabeth Olsen, Carson Bolde, Sally Hawkins, Juliette Binoche...

Žanr: Sf, akcija, avantura

Trajanje: 123 min

Čudovište čije ime znaju gotovo svi, čudovište koje ove godine slavi 60 godina otkako smo ga imali prilike prvi put upoznati.

Trebalo je mnogo vremena (točnije, 16 dugih godina) da isperemo gorak okus kojim je šeprtljavi hollywoodski 'štancer' Roland Emmerich okaljao ime 'Godzilla', no ovaj put smo dobili pravi čistokrvni spektakl koji će obožavateljima razvući osmijeh na lica, a veličanstvenom kralju čudovišta odati počast kakvu zaslužuje.

1999. godine na jednom filipinskom gradilištu u iskopinama je pronađen ogromni životinjski skeleton, a na istoj lokaciji i dvije jajolike čahure nepoznatog podrijetla. U pomoć su pozvani znanstvenici Dr. Serizawa (K.Watanabe) i Dr. Graham (S.Hawkins).

Dr. Serizawa ustanovi da se jedno jaje izleglo i da se biće uputilo prema japanskoj obali, točnije nuklearnoj elektrani u blizini Tokya. Joe Brody (B.Cranston) je inžinjer u toj istoj elektrani i putem testova je ustanovio nepoznata podrhtavanja u blizini elektrane koja bi mogla uzrokovati katastrofu. Katastrofa se unatoč Brodeyevim upozorenjima nažalost ipak desila, prilikom čega je nastradala Brodyeva supruga Sandra (J.Binoche).

15 godina kasnije, Brodyev sin Ford (A.Taylor-Johnson) je zaposlen kao vojni pirotehničar  i nikako ne može preboljeti nemile događaje u kojima je ostao bez majke. Iznenadni telefonski poziv, Forda ponovno vrati u Tokyo gdje oca mora izbaviti iz zatvora zbog ulaska u kontaminirano područje. Fordov otac je uvjeren da su se ponovno počeli dešavati potresi identični onima od prije 15 godina...  

Voilà! To je to!

Ako se mene pita, najpoznatije filmsko čudovište je dobilo najbolju moguću čestitku za svoj 60-i rođendan, a za to je prvenstveno zaslužan sad već potvrđeno talentirani mladi redatelj Gareth Edwards.  

Iako je veliki gušter te davne 1954-e bio samo čovjek u gumenom odijelu koji gnjevno pustoši kartonskim Tokyom, danas mnogi na taj film gledaju isključivo s podsmijehom zanemarujući njegov enorman utjecaj na SF žanr.

Poruka japanskih autora bila je više nego očita, bila je to direktna pljuska u lice ljudskoj aroganciji koja se komotno igra Boga stvarajući oružja masovnog uništenja. Japanci su znali o čemu pričaju, oni su bili ti (srećom, ako se to uopće može reći, jedini) koji su ultimativnu ljudsku glupost osjetili na vlastitoj koži. "Godzilla" (ili kako je njezini japanski tvorci zovu 'Gojira') je odaslala direktnu poruku u to opasno hladnoratovsko doba, no, nije li svako doba uz prisustvo prokletog nuklearnog naoružanja opasno? 

 

Eto mene, zaglibio u moraliziranju. U svakom slučaju, originalna "Godzilla" je postala svojevrstan fenomen 20-og stoljeća koji je polučio nevjerovatnih 27 (!) filmskih nastavaka i onaj 'vražji' Emmerichov remake. Jesu li čelni ljudi filmske kompanije 'Legendary Pictures' u prošlim životima bili kockari hazerderi, ne znam, no, spuštam im kapu na hrabrosti/ludilu/mudima da za ovaj reboot angažiraju redatelja koji je svoj prvijenac "Monsters" stvorio gotovo iz ničeg (budžet tog filma je bio 'samo' 500,000 dolara). 

Edwards je cijeloj priči pistupio sa ogromnim respektom naspram originalu, obavio bezbrojna istraživanja kako bi na što realniji način dočarao efekte eventualne katastrofe, i prije svega, ostao je čvrst u prikazu moralnog aspekta cijele priče. Cijeli koncept je sasvim blizak izvorniku a opet, posve originalan. Radnja se vrti prvenstveno oko ljudi čije su sudbine  spletom okolnosti povezane s događajima koji prethode gotovo kataklizmičkom obračunu.

Djeluje pomalo nestvarno da je tako mlad i gotovo neiskusan redatelj na tako zreo način, u maniri najvećih majstora žanra, gradio atmosferu i napetost (pritom moram posebno pohvaliti izvanrednu glazbu Alexandrea Desplata), dozirao ili točnije rečeno, umjereno posegnuo upotrebi specijalnih efekata gdje je u priči to bilo posve nužno i stvorio jedan čistokrvni spektakl.

Sam glumački postav je odradio svoj posao i više nego solidno, no glavna zvijezda je sam kralj čudovišta kojeg su efekti dočarali na impresivan način. Sve u svemu, ljubitelji žanra će vjerujem biti i više nego zadovoljni a ako zarada bude zadovoljavajuća, vjerujem da ovo nije bio posljednji krik moćne Godzille.