Posljednjih par tjedana izbjegavam kino iz razloga što je jednostavno puno toga na programu što zauzvrat pruža jako malo. Umjesto da služe kao zabava ili neka ozbiljnija poruka, većina blockbustera se iz godine u godinu konceptualno uopće ne mjenja. Kako nalikuje i našem bolesnom tromošću zahvaćenom društvu, uhvatio sam se nekih filmova koji su svoje premijere imali ne na ovom već prošlogodišnjem Canneskom festivalu.

The Congress (2013)

Režija: Ari Folman

Uloge: Robin Wright, Harvey Keitel, Jon Hamm, Paul Giamatti, Danny Huston, Kodi-Smith McPhee, Sami Gayle...

Žanr: SF, drama, animacija

Trajanje: 122 min.

Ubijte me al' debelo kasnim, no, jel' pojam kašnjenje adekvatan za predstavljanje filma koji nikad nije imao priliku zablistati pred našom publikom? Meni osobno godina objave filma ne znači puno ako su ideja i realizacija i dalje prilično svježe. Nakon prošlotjednog dokumentarca, nastavljam s prezentacijom neobičnih filmova sa začuđujuće dobrom kombinacijom igrano-animiranog SF filma, brilijantnog izraelskog redatelja Aria Folmana.

Robin (R.Wright) je srednjovječna glumica čija karijera odavno stagnira zahvaljujući njezinim brojnim loše donešenim odlukama. Gotovo zanemarivši glumu, Robin se posvetila skrbi svoje djece i to prvenstveno teško oboljelom sinu Aaronu (K.Smith-McPhee). Kad se već pomirila sa sudbinom ocvale i zaboravljene zvijezde, Robin dobije poziv svog agenta Ala (H.Keitel) za neobičnim zahtjevom čelnika digitalnog odjela filmskog studija Miramount, Jeffa (D.Huston). Jeff predloži Robin skeniranje kompletnog tijela, mimike i glasa kako bi zadržali njezin digitalan oblik za buduća korištenja u svrhu snimanja kojekakvih projekata. Jedini uvjet za potpisivanjem pozamašno plaćenog ugovora jest taj da se Robin u potpunosti mora povući iz aktivne glume.

Robin u početku s gnušanjem odbije taj predlog no kako se Aaronovo zdrastveno stanje počne pogoršavati, Robin na koncu ipak pristane na potpisivanje 20-godišnjeg ugovora. Po isteku ugovora, Robin dobije pozivnicu za sudjelovanjem na futurističkom Kongresu kao počasna gošća...  

Ukoliko ste pogledali brilijantnu animiranu biografsku dramu "Valcer s Bashirom" (2008) ime Aria Folmana vam nije potpuna nepoznanica. Ovaj put, Folman je otišao korak više u komponiranju žanrova pa se lagano ušetao u sferu SF-a inspirirajući se književnim djelom "The Futurological Congress" legendarnog SF pisca Stanisława Lema ('Solaris'..). 

Lemovu otvorenu kritiku idoliziranja glumačkih zvijezda i medijske ekspanzije, Folman je modernizirao i obojao posebnim satiričnim tonom. Umjesto da striktno prati avanture Lemova junaka Ijona Tichya u Utopijskoj iluziji stvarnosti, Folman je kao centralni lik izbacio ocvalu zvijezdu obečavajuće karijere sa brojnim loše donešenim odlukama koju ironije radi glumi upravo Robin Wright čiji je glumački put obilježen sličnim okolnostima.

Ta igrana, satirična i sasvim interesantna prva polovica filma samo je uvod u animirani tripoidni svijet gdje je društvena fascinacija zvijezdama dovela do apsurdne razine svijesti u kojoj ispijanjem određene droge možete stvoriti animirani svijet u kojem možete postati bilo koji lik ili osoba koji zaželite. Upravo u toj halucinacijskoj projekciji budućnosti, mnogima stvari neće biti jasne no kritika je sveprisutna. Mašta je otvorena ka svim mogućnostima u kojima je nespojivo sasvim normalno (gdje inače možete vidjeti srcolikog Hitlera, Isusa ili Marilyn Monroe, među ostalima, kako bezbrižno lutaju šarolikim svijetom).   

Folman se na originalan no i prilično kompleksan način pozabavio nekim moralnim bolestima društva i sve bi skupa bilo daleko interesantnije da su eventualno izbačeni neki suvišni dijelovi (poput Robinine dugotrajne potrage za Aaronom). Unatoč tim gotovo neznatnim boljkama, film svakako preporučam svima onima koji su otvoreni ka nešto drugačijem, 'pomaknutijem' obliku promicanja filmske umjetnosti sa sasvim direktnim i inteligentnim porukama.

Za kraj ću vam još samo spomenuti da je Folman prilikom jednog intervjua priznao kako uistinu postoji studio u kojem se vrše digitalna skeniranja glumaca pa se vi sad mislite koliko puta smo umjesto glumaca od krvi i mesa gledali njihove digitalne projekcije.