Gotovo je, nema više, finito, kraj! Teško je sjesti za kompjuter i boriti se s pronalaskom pravih riječi dok te emocije još snažno krpaju, a gruba istina te lupa u mamurnu glavu i urliče: -Probuuuudi seee, gotovo je!!! Avvantura je stigla svojem kraju.- Ah, tjedan za pamćenje kojeg će mnogi, ironično rečeno i prebrzo zaboraviti. No, nema jadikovki, privedimo ovu priču dostojanstvenom svršetku bez patetičnih izljeva emocija i tuge.

Dakle, stali smo s ovom pričom iliti svojevrsnim festivalskim kronikama prepričavši prethodno dojmove s vruće kinopremijere Noéove "Ljubavi".

Nije bilo veliko iznenađenje da su se nakon toga u 'našu' festivalsku priču uključili i brojni mediji koji nisu previše marili za stvari koje se prethodno dešavale. Kako god bilo, projekcija spomenutog filma odradila je pravi marketinški boom i lokalna publika je u srijedu masovno hrlila na večernje projekcije Jukinog filma "Ti Mene Nosiš", odnosno Sviličićevog "Takva su pravila". Ja? Bio sam slomljen, umoran i iscrpljen do boli, no smiješak mi se nije skidao s lica ugledavši do posljednjeg mjesta ispunjene projekcije. 

Pošto sam oba, gore spomenuta filma već odgledao, srijedu sam rezervirao isključivo za Audiardovu krimi dramu "Dheepan". Dolazak Cannesovog selektora Cristiana Jeunea na festival, publici je donio i 'friške' poslastice sa spomenutog festivala, no projekcija ovog filma značila je i puno više. Naime, prihod od prodaje karata za ovaj film otišla je direktno 'Zakladi Hrvatska bez mina' dok je gledanje samog filma itekako odzvonilo u glavi i otvorilo oči koje nerijetko hladnokrvno zaklopimo uz izgovor kako se 'nas' ovakove teme ne tiču.

Priča o troje prebjega koji uz pomoć lažnih putovnica i identiteta pobjegnu iz sukobima razorene Šri Lanke u Francusku, otvara paralele s aktualnom Sirijskom izbjegličkom krizom i nagoni nas da proispitamo vlastita razmišljanja o sudbinama tih ljudi. Audiard je naravno ostavio svoj snažan autorski pečat (što mu je donijelo i 'Zlatnu Palmu' za najboljeg redatelja), a nasilje viđeno u filmu dugo će nas proganjati.

Za mnoge je iskustvo gledanja ovog filma bilo mučno i iz razloga što se projekcija odvijala isključivo s hrvatskim tilovima, a bili vi stranac koji razumije francuski jezik ili ne, nije bilo pomoći pošto glavni akteri  filma veći dio dijaloga izgovaraju na tamilskom jeziku. Organizatori festivala bili su nažalost nemoćni, pošto su engleski podnaslovi koje su dobili s filmom bili potpuno neupotrebljivi. Na Forumu je potom uslijedila i projekcija Sviličićevog filma i festivalska srijeda je s tim stigla kraju.

U sporom ritmu, nastavio sam i četvrtak. Plan je bio jednostavan, svratiti do Sv. Dominika na projekciju Oremovićevog kratkometražnog prvijenca "Horvatovi" i potom na Forum pogledati "A Perfect Day" višestruko nagrađivanog španjolskog redatelja Fernanda Leóna de Aranoa. Za vraga i planovi kad te na putu za Oremovićev film ometu horde, hodom zombificiranih turista. Daaaaj, čovječe, pa pokreni se malo. Bah, bilo je prekasno. Stigao sam pred Sv.Dominika koji minut prekasno, no nisam mogao niti prići blizu zbog mase ljudi koja je nestrpljivo čekala Sviličićev (ponovno) film. Aj, baš mi je drago što su ljudi prepoznali dobar film. A jbg, lagani đir do kafića na jednu hladnu pa polako do Foruma.

Premda se "A Perfect Day" na festivalu u Sarajevu također prikazivao izvan programske konkurencije, interes javnosti i medija pobudio je ponajprije zbog svoje radnje koja se odvija upravo u Bosni i Hercegovini, odnosno glamuroznim dolaskom aktera filma tj. njegovih glavnih glumačkih zvijezda, Benicia Del Tora i Tima Robbinsa. Na predstavljanje filma na našem Forumu nije došao niti Del Toro, niti Robbins, a Boga mi niti Olga Kurylenko, al' je zato došao jedan od 6 (!) hrvatskih glumaca u filmu, mladi Antonio Franić. 

Naglasivši užitak sudjelovanja u projektu s takovim glumačkim imenima, Franić je kako se kasnije pokazalo u svojih nekoliko filmskih minuta ostavio pozitivan dojam. Sam film je radnjom smješten u Bosnu te burne, ratne 1995. gdje prati međunarodni volonterski tim (Del Toro, Robbins, Kurylenko i Thierry) koji se suočava sa svim oblicima ljudskog apsurda odnosno pojma rata. Iz komedije u dramu, ratni film i tako redom, film je (unatoč tematici) ispao poprilično zabavan i pitak za gledanje čemu u korist govore i nerijetko grmoglasni prolomi smijeha publike.

Nakon projekcije, imao sam zadovoljstvo upoznati Antonia Franića da bi mi nedugo potom u oko upale pridošle sestre Juka. Nije mi dao vrag mira, morao sam im prići i pružiti ruku izrazivši pritom zahvalnost jer su mi svojim, slobodno ću reći, malim remek-djelom "Ti Mene Nosiš" uspjele vratiti želju gledanja hrvatskih filmova davno umrlih (bar većina njih) u ponoru jada i patetike. Trajala bi naša ćakula i puno duže, no direktor festivala Sergej Stanojkovski morao ih je odvući pred nestrpljivu i brojnu publiku. Bilo mi je drago, publika je bila zadivljena, a unatoč kasnom terminu prikazivanju i samom trajanju filma, sestre Juka su nakon projekcije do ranih jutarnjih sati rado odgovorale na brojna pitanja razgaljene publike. Festivalski četvrtak je završio s osmijehom.

Stigao je i tako i zadnji festivalski dan, pravi petak za metak. Unatoč kroničnom umoru, lomilo se u duši jer sam znao kako mnoge drage ljude neću vidjeti još dugo, jaaako dugo.

Uz školjacanje fotoaparata, brojne kamere i pokoju glamoroznu haljinu (mada o tom polju nemam pojma), započela je i dodjela priznanja. Do dovršetka ovog teksta mogli ste već doznati sve laureate no, osobno su me ponajprije obradovale nagrade Ognjenu Sviličiću za najboljeg redatelja, odnosno Ivoni Juki za najbolji film u kategoriji "Prvi i drugi film".

Kad su pale sve zahvale i emotivni oproštaji, direktora festivala, glumicu Tihanu Lazović (ovom prilikom voditeljica ceremonije), Ognjena Sviličića i producenticu Martinu Baumgartner, uz zaglušujuću buku motora s pozornice su odvezli motoristi (akteri amaterskog filmića iz davne 1985., koji je ujedno bio i ovogodišnja uvodna špica festivala).

Nisam imao strpljenja za gledanjem filma zatvaranja "Grandma" već sam imao sreću i zadovoljstvo preuzimanja jedne od uloge domaćina odvevši sestre Juka na afterparty i oproštaj sa svim tim divnim ljudima.

Druženje ispunjeno anegdotama, kreativnim ćakulama i otvaranjem eventualnih zajedničkih suradnji potrajalo je do kasno u noć, no umor nije stao na put, nastala su nova brojna prijateljstva i nada kako ćemo se i dogodine vidjeti na festivalu.