Danas su me inspirirale misli o tome koliko je sve u životu prolazno. Svi mi kao da se „pokušavamo uhvatiti“ za situacije i ljude ne bi li tu pronašli ono gdje nismo svoji i potpuni.

Pa tako često tražimo obitelji negdje izvan ako ju nemamo, tražimo očajno prijatelje, društvo, partnerske odnose, ovisno se vežemo za kćeri i sinove. A kako bi bilo da ono što toliko nemamo, bili to partnerski, društveni ili obiteljski odnosi, kako bi bilo da u ovoj situaciji zadovoljimo svoje potrebe prije nego li još jednom uskočimo u nešto gdje ćemo kupiti mrvice i opet ostati nezadovoljeni.

Nitko ne može nahraniti našu glad za pripadanjem osim sami sebi. Ovaj sam mjesec ostala u svom domu, ne tražeći da netko izvana „krpa moje rupe“, nije bilo lako, ali shvaćam da moja veličina, sigurnost i stabilnost dolaze onog trena kad to budem sama sebi. To ne znači da ne dajemo i ne trebamo druge u životima, tek takvi ćemo nekom moći biti od koristi. Ako smo mirni sami sa sobom. Često od manjka sampouzdanja i hrabrosti ne ulazimo u svoje frustracije i strahove.

Pa je i ovaj put bolje sreću „zatražiti negdje izvan“, opet ući u vezu, opet otići moliti nekog da ti da ono što ti nije otac, majka ili obitelj.  Staviti osmijeh preko tuge i tražiti da ti netko bude prijatelj, jer si ti zabavan i divan…

Ne, to nije rješenje. Imat ćemo ispunjene veze i lijepe odnose onda kada se sami osjećamo stabilnim i potpunim na tom području. Npr. ako znate biti sa sobom i bez prijatelja, partnera i ostalih ljudi, onda ćete moći biti sretni i neovisni s njima. Onda nećete svaku riječ shvaćati osobno, gledat ćete njih kao i sebe, slobodne i neovisne.

Krivo smo odgajani da su veze u bilo kojem odnosu i da je ljubav ovisnost i navezanost. Tu je korijen problema. Mislimo da smo nevoljeni ako taj netko nije to i to. Mislimo da smo potpuni tek ako imamo toliko i toliko prijatelja, takvu i takvu majku i oca, takvu i takvu ljubavnu vezu.

Jeli to istina?  Želite li od mene prijateljicu koja je stabilna sama sa sobom, koja poštuje svoje potrebe, pa tako i tuđe ili koja nezasitno traži tuđe društvo da mi bude dobro? Puno ću prije u svoj život dovesti prijatelje ako sam prijatelj sebi. Gorljivo tražimo da nas netko puni, da nam daje ljubav, pa nam ne upali ni kada napravimo shoppinge, ni kada uzmemo opijate, ni kada se pravimo da smo nasmijani.

A sav onaj osjećaj napuštanja, nebrige i nevoljenja ostaje u dubini nas i takvi opet uđemo u odnose i onda ga još povećamo, jer nam taj netko opet nije dao što trebamo, a sve to čeka tebe. Ne treba ti partner da ti kaže da te voli, ni mama da ti kaže da možeš to učiniti, ni grad da ti kaže da si divan kakav jesi, ni prijatelj da s tobom danas pije piće. Ako su tu- odlično.

Ali tko je s vama čitav život i zauvijek? Samo sami. Uvijek trebaš sam sebi. Ovdje smo da bi zajedno rasli. Možemo jedan drugom dati ruku, ali graditi svoju sreću možemo samo sami. Dijete je dio našeg života, partner može tu biti čitavog života, mama i tata mogu biti divni. Isto tako sve to i ne mora biti. Svatko od njih kroji svoj život sam. Još jedna od velikih varki je kad mislite da je vama najgore.

Svi mi mislimo kako je nama najgore. A netko sanja o onom što mi imamo. Mi sanjamo o nečem njegovom. Istinski sretna osoba nema sve u luksuzu i superlativu, nego ima sreću u samom sebi. Onda drugačije gleda na svakodnevne izazove. On im  prilazi iz stanja gdje je zadovoljan sam sa sobom. Onda u njegov život dolaze bolji ljudi, bolje prilike, sve se odvija drugačije. Navečer kad legne u krevet, on je opet sam sa sobom.