Ovaj je tjedan bio bolan za one koji prate sport. Argentina se na tri dana preselila u Zagreb i za dlaku uzela Davis Cup domaćinu koji je već unaprijed bio spreman proslaviti drugi osvojeni naslov. Može se reći da su Argentinci jedan bezobrazan domaćin. Domaćin u Zagrebu?

Da, dogodilo se to da 20 000 kilometara udaljena država, bogatija sirotinjom čak i od nas, uspije nadvladati jednu proslavljenu navijački naciju poput nas u gostima! Netko će reći da Hrvati nisu toliko zagrijani za tenis i da je to razlog  zbog kojega smo izgubili bitku na tribinama. Drugi će reći da je razlog preskupa ulaznica. Da je ulaznica preskupa nekako ne stoji, jer je 66 eura trodnevna karta za ponajbolja sjedala poprilično prihvatljiva cijena.

Pogledajte to iz perspektive odlaska u kino ili koje su cijene pića u kafićima i lako možete zaključiti da je finale zapravo po pristupačnim cijenama omogućilo i južnoameričkom „puku" da uživa u plemićkom sportu. Možda je greška i u tome, možda je organizator bio previše socijalno osjetljiv pa samim time oštetio našu stranu u iščekivanju nogometne atmosfere na teniskome meču.

Uglavnom, ono malo što sam ja gledao na televiziji, nikako nije zvučalo domaćinski za naše. Zagreb je glavni grad Hrvatske, ekonomsko središte, sjedište kapitala i rezidencija gospodarske i političke elite. Ima Zagreb navijača, ljubitelja tenisa vjerojatno i više nego bilo koji drugi grad, ali ima više i onih kojima je tenis bila vrhunska prilika da se prikažu kao dio ove gore spomenute elite.

Možda je upravo ovo razlog zašto smo „gostovali" u našem glavnom gradu. Prednost održavanja ovakvog tipa natjecanja u uvjetno rečeno manjim sredinama je upravo ta što nema toliko službenih lica da zauzmu cijelu jednu tribinu. Svaka čast Predsjednici i nekim ministrima, stvarno je lijepo što su došli podržati naše dečke i reklamirati „Borovo", ali uz dužno poštovanje, to nisu navijači.

Inače, Predsjednica je očito obožavatelj sporta jer unatoč prekrcanom rasporedu često stigne navijati za naše reprezentacije. Netko to može smatrati populizmom, ali onima koji igraju sigurno nešto znači to što je jedna od najvažnijih osoba u državi odlučila baš njima posvetiti dio svoga slobodnog vremena.

Zanimljivo je da je jedna od važnijih vijesti s Davis Cupa bila upravo scena u kojoj Predsjednica odmara noge na naslonu stolice ispred sebe, ističući u prvi plan tenisice Borova. Meni je osobno gesta bila pomalo i simpatična jer mi je djelovala kao da se šali s djecom, ministrom financija ili ne znam već s kime.

Puno je važnije bilo to nego onaj ustaški grb iz Kanade ili njeznino nepoznavanje geografije. Ipak, najvažnije je to da mi nismo pobjedili. Ovaj poraz je uzrokovao puno problema, organizatoru i navijačkom ponosu. Pitanje je zašto se ovo natjecanje nije organiziralo negdje izvan Zagreba, jer postoje pozitivna iskustva iz prilika kada se igralo u Splitu ili Zadru.  

Gore sam već praktički odgovorio na ovo retoričko pitanje, ali možda sam u krivu. Žalosna slika već pripremljenog dočeka na trgu je zapravo najtužniji detalj vikenda. Tipično navijački, poveli smo i to je pobjeda. Angažirao se bend, pekle kobasice, testirao razglas, sve za prave navijače. Vjerojatno bi na ovom polju Argentinci vidjeli kako se slavi pobjeda, samo da je Karlović mlađi deset godina, a Čilić manje umoran.

Ovaj tjedan je na neki način tjedan poraza, ali zapuhala je bura. Možda nekome u Slavoniji ne znači puno taj podatak, ali nama iz Dalmacije to znači puno. Bura otpuše ustajali zrak, očisti pluća i kao da sve kreće ispočetka. Ono što je najvažnije, daje jedan potpuno novi element u „small talk", onaj nebitni razgovor na kasi ili u pošti, samo da vrijeme prođe.

Nešto sasvim beznačajno, poput socijaldemokratskih izbora ili toga tko je ispao iz Farme.  Sve s vremenom postane beznačajno, tako će i ovaj poraz ostati u pamćenju samo sportskim fanaticima, kladioničarima i kvizašima. Da je kojim slučajem bila u pitanju pobjeda, e to bi tek bilo nešto od povijesne važnosti, nezaboravan trenutak.

Mi smo kao narod dosta skloni oscilacijama, od ekstaze do depresije u jako kratkom periodu. Upravo scena u kojoj tužni radnici rastavljaju nesuđenu pozornicu domoljublja i sportskog zanosa pokazuje naš pristup stvarima. Malo kome je palo na pamet da smo igrali finale, da su Argentinci ginuli za pobjedu, da je možda neko dijete sutra odlučilo trenirati tenis upravo zato jer je sport u krupnom planu.

Nije kraj svijeta, igra se to i dogodine. Sigurno nitko sad neće nestrpljivo čekati  da nova sezona započne, ima dovoljno vijesti iz crne kronike i žutila da se ljudi zaokupe nekim drugim temama. Ima vremena, opustite se, nova euforija je već iza ugla.