U petak 28. ožujka, u prigodnom retro ambijentu izložbe Šest salonskih priča u Kneževoj palači u Zadru, uživat ćemo u milozvučju čembala i barokne flaute, koje nam donosi glazbeno-bračni par iz Lovrana, Jelena Tihomirović i Metod Sironić, odnosno Duo Corrente.

Inače smo trebali uživati u vašem nastupu još 12. ožujka 2020. godine, kada ste trebali nastupiti u Kneževoj palači, ali vaš je koncert tada bio otkazan zbog pandemije koronavirusa. Pet godina poslije, konačno nastupate u Zadru. Što se promijenilo u ovih pet godina? 

Metod: Sjećam se da smo na putu za Zadar dobili obavijest od organizatora da je Stožer civilne zaštite zabranio sva javna okupljanja i da se naš koncert otkazuje tj. odgađa. Ipak smo odlučili produžiti za Zadar i naći se s Jeleninim prijateljima koji su obećali doći na koncert. Promijenilo se i dogodilo mnogo toga. Nastavili smo s organizacijom naših dvaju festivala, Lovran Classica i Dana rane glazbe, osnovali ansambl Riječki barokni solisti (RiBaSol), promijenili posao… 

Jelena: Kako se mijenja i ovaj turbulentni svijet, tako i mi pokušavamo držati korak, s manje ili više uspjeha. I evo nas nakon petogodišnje „odgode” u Zadru, što nas jako veseli. Velika je promjena i to što ćemo se predstaviti na potpuno drugim instrumentima.

Kako biste opisali glazbu koju ćemo imati prilike poslušati u Zadru sutra navečer? Nastupate u jednom salonu izložbe Šest salonskih priča. Kako će to izgledati? Gdje ste nabavili čembalo? 

Metod: Izvest ćemo program koji nam je jako drag, a zove se „Italija u inozemstvu”. Uvijek nastojimo složiti određenu priču pri sastavljanju programa i u potrazi za ovim, naišao sam na interesantne poveznice između trojice skladatelja čija će djela zadarska publika slušati u petak. Tijekom izvedbe ispričat ćemo neke anegdote i zanimljivosti koje govore o snažnoj povezanosti glazbenika onog doba te o utjecajima stilova i manira koje su donosili sa sobom putujući Europom.

Jelena: Čembalo smo nabavili prije šest godina u Parizu. Pomogao nam ga je pronaći i odabrati jedan poznati francuski čembalist. Čim nas je nazvao, unajmili smo kombi i odvezli se u Pariz. Čembalo smo spustili uskim stubištem iz minijaturnog stana u desetom arondismanu i odvezli ga u novi dom, na drugi kraj Europe. Metod je potom kupio automobil po mjeri čembala – tako to ide, sve je u službi umjetnosti.

Jelena, rođena si i odrasla u Splitu, živjela u Americi, a onda si 1989. došla u Zadar, gdje ti je mama (profesorica i jezikoslovka Dunja Jutronić) predavala engleski na Filozofskom fakultetu. Možeš li nam ukratko opisati svoj životni put?

Jelena: Djetinjstvo sam provela u Splitu. Mama je 1986./87. (kako to davno zvuči!) kao Fulbrightova stipendistica predavala na Sveučilištu Cornell u Ithaci. Cijela se obitelj tamo preselila na godinu dana, a ja sam u Ithaci završila peti razred osnovne škole. Bilo je baš američki: svaki dan je po nas u školu dolazio žuti školski autobus. Kako je mama i prije (već od 1973.) predavala na Filozofskom fakultetu u Zadru i svaki tjedan putovala na posao, bilo je logično da se u jednom trenutku i preselimo. U Zadar sam došla 1989., završila osnovnu školu, a tu su me dočekale i ratne godine. Upisala sam Jezičnu gimnaziju i zbog rata dio školovanja završila u Zadru, a dio u Splitu. Baš sam prošle godine sa zadarskom ekipom proslavila 30. godišnjicu mature. Za Zadar me vežu dugogodišnji i životni prijatelji, puno događaja i emocija koje me vraćaju iznova u ovaj grad. Zadarska Muzička škola, moja profesorica Zlata Eterović, kao i prof. Antun Dolički, djevojački zbor… Zadnji put sam svirala u Zadru kao studentica treće godine Akademije. Puno je godina prošlo i mogu slobodno reći da je za mene ovaj koncert kao povratak doma. Od te davne '89-e smatram se velikim dijelom i Zadrankom.

Upoznale smo se kad si došla u naš razred u OŠ Petra Preradovića. Na jednom od prvih satova glazbenog kod prof. Davora Petrovića sjela si za klavir i cijelom razredu odsvirala „Moj bijeli labude“. Očarala me tvoja lakoća sviranja. Kad si počela svirati klavir? Kako se osjećaš dok sviraš? 

Jelena: Sjećam se da je Prljavo kazalište bilo „u điru“. „Labuda“ se ne sjećam konkretno, ali drago mi je da je da sam ostavila trag, haha. Počela sam svirati klavir sa šest godina u splitskoj Muzičkoj školi (tada se zvala „muzička“ pa je tako uvijek i nazivam). Bila sam jedna od najmlađih učenika, jedva sam znala pisati i čitati. U našoj kući bio je stari bakin pianino Hofmann i otkad znam za sebe, htjela sam samo svirati. Taj je Hofmann sa mnom putovao kako smo se selili, pa je bio i u mojoj sobi u Zadru. Na njemu sam se pripremala za državno natjecanje u Zagrebu s profesoricom Zlatom Eterović. Bile su to ratne godine. Sjećam se da nije bilo struje, vježbala sam pod svijećama, a onda odlazila u Glazbenu školu, koja je već tada bila premještena u vojarnu, jer su i škola i dvorana teško stradale od granata. U vojarni nije bilo grijanja; profesorica je imala ključ i vježbale smo u kaputima. U Zagrebu, za vrijeme pripreme za natjecanje, odjeknuo je Grički top. Mi smo se, ne shvaćajući što se događa, zajedno bacile na pod. Shvativši da je podne, obje smo odahnule, ali još puno godina tako sam reagirala na svaki glasniji zvuk. U Zagrebu sam osvojila prvu nagradu. 

Na Hofmannu sam se pripremala i za prijemni ispit na Muzičkoj akademiji, gdje sam studirala kod doc. Marije Gvozdić-Horvat. Nakon toga 1999. poslijediplomski studij u Lovranu na Visokoj školi za glazbenu umjetnost „Ino Mirković“, gdje sam i ostala. Osim onog tipičnog studentskog života u tom periodu, sve ostalo mogu svesti na tri riječi: vježbanje, vježbanje i vježbanje. Klavir je uvijek bio moja prva ljubav. I sada je isto: samo želim svirati. Naravno, puno toga se promijenilo u međuvremenu pa tako i životni prioriteti – obitelj je sada uvjerljivi broj jedan – ali ipak često dijele to prvo mjesto.

Gdje je završio taj Hofmann?

Jelena: Bio je poslije opet u Splitu, pa na kraju na Braču. Sad krasi konobu jednog mog prijatelja u Sutivanu.

Metode, opiši nam ti svoj životno-glazbeni put. Gdje si odrastao, kad si se počeo baviti glazbom, kad si odabrao flautu i kako se osjećaš dok je sviraš?

Metod: Odrastao sam u Lovranu. Kao dječak sam htio svirati klavir, ali igrom okolnosti dopala me flauta. S 12 godina prvi put sam otišao u riječki HNK na jednu operu. Sjedio sam u loži i u orkestralnoj rupi spazio jedan svjetlucavi instrument meni jako primamljivog zvuka. Rekao sam svojima odmah drugi dan da želim svirati flautu i evo me preko trideset godina, još uvijek fasciniran i zaljubljen. Nakon toga upisao sam riječku Muzičku školu i maturirao u klasi vrsnog flautista prof. Davora Bušića. Naravno, ljubav prema klaviru nije se ugasila i tijekom školovanja svladao sam ga dovoljno da si za gušt mogu odsvirati neku Chopinovu mazurku ili Brahmsov intermezzo, koliko to moji nefleksibilni flautistički prsti dopuštaju. Jedini sam muzičar u obitelji, no unatoč tome, muzike u našoj kući nije nedostajalo. Tata je vrtio ploče od Aznavoura i Brela do Puccinija i Verdija, a ja sam nastavio s Wagnerom, Mahlerom i naravno Bachom. Koliko god opojna i raskošna bila glazba romantizma i ona s početka 20. stoljeća, barokna je glazba u meni uvijek izazivala neko najiskrenije, iskonsko uzbuđenje. Nakon studija u Lovranu na Visokoj školi za glazbenu umjetnost „Ino Mirković” i kasnije u Parizu na École Normale dosta sam nastupao na modernoj flauti, no u jednom trenutku zapao sam u izvođačku krizu. A onda opet preokret. Vozeći se s posla, na Trećem programu Hrvatskog radija nabasao sam na emisiju Tumači glazbe, urednika Vladimira Seboka, posvećenu glazbi za flautu traverso. Ubrzo sam je nabavio te samouko krenuo i, moram priznati, silno uživao u tome.

Oslobođen akademskog okvira, s jasnom idejom što želim, sakupio sam sve moguće materijale i – kao glazbenici od 18. stoljeća i prije – uz pomoć tutora i žive prakse savladao potpuno novi instrument. Rana glazba jedan je izvođačko-estetski svijet za sebe, koji mojem muzičkom senzibilitetu jako odgovara, ali iznad svega volim sviranje u grupi: donošenje spontanih interpretativnih odluka na licu mjesta, intuicija, fokus i sloboda u izvedbi, na užitak nas u ansamblu i publike nekoliko metara od nas. 

Kako ste se upoznali?

Metod: Davno, tamo krajem 20. stoljeća, u Villi Frappart u Lovranu, čuo sam da netko svira Ravelov Jeux d'Eau. Tada smo se upoznali, a prošlo je skoro 10 godina dok smo se ponovno upoznali, haha.

Kad ste počeli zajedno nastupati? Što ste sve svirali i gdje ste nastupali?

Metod: Jedan od prvih nastupa koji smo imali kao duo bio je u prestižnom ciklusu porečke Eufrazijane. Od tada je prošlo bezbroj koncerata. Imamo s kolegom i jedan klasični trio – flauta, violončelo i klavir – i već smo skoro izveli sav repertoar za taj sastav. Najviše nastupamo s našim Triom Corrente, u kojem nam se pridružuje violončelistica i gambistica Lea Sušanj Lujo i tu često pozivamo četvrtog člana, po potrebi repertoara. Rana glazba dopušta, da ne kažem uvjetuje fleksibilnost, pa tako jedan Couperinov koncert mogu izvoditi gotovo svi barokni instrumenti u raznim kombinacijama, svaki sa svojim karakterističnim dijapazonom, timbrom i artikulacijom. Tu se događa „magija“ slaganja tih nejednakosti u jedan sklad. 

Jelena: Možemo reći da smo u Hrvatskoj nastupali u gotovo svim najvažnijim dvoranama i na relevantnim festivalima, a posebno se ponosimo našim dvama festivalima, Lovran Classicom i Danima rane glazbe, na kojima se već osam godina trudimo okupljati kvalitetne i nadahnute domaće i strane glazbenike. 

Što najviše cijenite kod onog drugog? Vezano uz glazbu, ali ne samo uz glazbu (znam da dijelite i ljubav prema boravku na otvorenom, pratim vas na Fejsu).

Metod: Biti u partnerskom i profesionalnom odnosu veliki je izazov i nakon više od 15 godina zajedničkog muziciranja prošli smo sve moguće faze koje jedan par može proći. Granice između spomenutih polja već su se odavno izbrisale i Jelena i ja možemo ujutro otrčati 10 kilometara na obroncima Učke, u podne skuhati ručak i poslijepodne imati uzbudljivu probu. Kod Jelene cijenim njezinu iskrenost i vrlo rijetku prirodnu muzikalnost koja je imuna na manire i tradicije iza kojih se mnogi muzičari skrivaju.

Jelena: Kao što Metod kaže, često je izazovno. Dok trčimo, možemo razgovarati s oduševljenjem o nekom stavku koji sviramo, ručati i onda se popodne na probi gotovo posvađati oko nekog glazbenog detalja. Metod posjeduje veliki senzibilitet i duboko razumijevanje za glazbu. Koliko god smo slični u poimanju i osjećanju glazbe, toliko smo i različiti i bio je potreban jedan duži period da počnemo stvarati zajedničke interpretacije bez (ili s manje) vlastitog ega. Bez obzira na to, od samih početaka glazbene suradnje u izvođenju zaista prirodno dišemo kao jedan.

Vaš sinčić odrasta okružen glazbom. Kako on sve to doživljava? 

Metod: Vincent je razvio imunitet na naše vježbanje i prije rođenja. Jelena je cijelu trudnoću provela za klavirom.

Skoro u osmom mjesecu trudnoće otputovali smo u Makedoniju u Skopje, gdje smo bili članovi žirija međunarodnog natjecanja i svirali koncert s vrlo zahtjevnim repertoarom. Kada je Vincent imao nepuna dva pa onda tri mjeseca, svirali smo koncerte u Lovranu, Labinu, čak i na Lastovu. Nije nikada bilo problema, nona bi ga nosila na rukama ili u marami i on bi odslušao koncert ne zucnuvši. Oduvijek je to prirodni dio njegova života.

I na kraju, vaša poruka zadarskoj publici?

Metod: Za kraj bih želio dodati da jedva čekamo nastupiti u Jeleninom Zadru i pozivam svu, napose znatiželjnu publiku da otkrije kako glazba prve polovice 18. stoljeća zvuči u prvoj polovici 21-oga.

Jelena: Pridružujem se pozivu i veselim se u publici vidjeti poznata i draga lica!

Ulaznice se mogu kupiti online ovdje ili na info pultu Providurove palače od 11 do 13 i od 18 do 20 sati.