Kako uopće započeti uvod teksta koji autorici znači mnogo jer je zapravo cijeli svoj profesionalni dio života vezana uz osobu s kojom razgovara i o kojoj piše taj tekst, a povod je vrijedno priznanje, na neki način i ono koje se gotovo podrazumijevalo.

Zvonko Kucelin ovogodišnji je dobitnik Nagrade Grada Zadra za životno djelo. Naš Zvonko, kako ga svi kolege od milja zovu, svojevrsni je veteran fotografije u Zadru,

osoba koja je dokumentirala sve one male i velike detalje i trenutke, osoba od koje su učili i s kojom su rasli i novinari i fotografi. Mnogi ga ponajbolje poznaju kao jednog od osnivača Zadarskog lista koji je nedavno proslavio tri desetljeća kontinuiranog djelovanja. Kucelinove fotografije vrijedan su djelić mozaika od kojega je rastao i mijenjao se ovaj grad. Snimao je toliko toga, samo o tematskoj dimenziji možemo raditi zaseban intervju. Sigurno ste vidjeli možda i jednu od njegovih danas najpopularnijih fotografija - onu Luke Modrića kad je bio dječak.

No, pokušat ću sažeti naš lipi razgovor koji smo vodili...a kako drugačije nego uz kavu u srcu stare gradske jezgre! Prije svega me zanimalo ono prvo, početno, s kojim je to aparatom Kucelin radio i kako je to ''bilo nekad''.

Kaže mi da se još uvijek sjeća svih svojih fotoaparata. Počelo je s njemačkom Prakticom, nastavilo se s Olympusom, a potom je prešao na Nikon. Gotovo mogu zamisliti prizor kojega mi opisuje - razvijanje fotografija na sobnom temperaturi od oko 20 stupnjeva u kupatilu, miris razvijača boje.

Otkriva mi kako je tek 1998. godine Zadarski list prešao s crno bijelog na boju, pa se slike razvijalo u servisima.

Preko tjedna radilo se najmanje do 20 sati navečer, iza toga bilo je vrijeme za, kako se to kaže - zatvaranje novine. No, nedjeljom je razvijanje bilo kod njega u kući, i znalo bi tu biti i po 15ak negativa.

Na vratima je uvijek stajalo upozorenje - KUCAJ! U tamnu komoru nije se smjelo ući. To bi uništilo proces. 

Zanima me što je s tim pustim negativima. Naslijedit će ih Kucelinove kćerke. Jedna od njih povjesničarka je umjetnosti i ispred nje je zasigurno golema arhiva koja datira još od kraja osamdesetih godina, a Kucelin mi otkriva da samo od novinskih fotografija od 1981. do danas ima 3500 negativa. Koliko je onda digitalije, pitam se, a on spremno odgovara: MILIJUN!

- Znaš što, aparat je samo škatula iza koje stojiš ti. A arhiva je sve. Godinama radim na svojoj arhivi. Naravno, svako je vrijeme nosilo svoje uvjete rada, kako je napredovala tehnologija, tako smo napredovali i mi iza nje...recimo danas na utakmici znamo ''okinuti'' i po 500 slika, kada je hitan teren, šaljemo ih sirove. 

Kucelin danas fotografira za nacionalne agencije Hinu i Cropix. S vremenom je započeo i sa snimanjem kratkih videa, danas je i to postao standard za fotoreportera.
Nikad nisam bila kod njega u kući, ali mislila sam - pa ovaj čovjek sigurno ima hrpu svojih fotografija na zidovima svake prostorije.

NEMA! Pa kako je to moguće?

Kucelin ne zna objasniti, ali onda pričamo i o izložbama.

U galeriji ZadArt predstavio je svoje nagrađivane fotografije.

Prisjećamo se kako je to bila jedna od posjećenjih izložbi u gradu koju je u prosincu 2022. otvorio Kucelinov dugogodišnji kolega Željko Karavida.

Kucelin koji je svoju prvu novinsku fotografiju objavio 1981. godine u Slobodnoj Dalmaciji ponosan je vlasnik titule Ekselencija FIAP-a (Federation Internationale De L‘Art Photographique).

Fotografije su mu objavljivale svjetske fotografske agencije Gettg Images, Associated Press (AP) i Agence France Press (AFP). Fotografije je također objavljivao u brojnim fotomonografijama.(Uvik s osmjehom! S kolegom fotografom Filipom Bralom na Millennium jumpu)

I naravno, pukla bi bila da ga nisam pitala što reći ... o našoj ''sceni'' fotografa u Zadru. 

- Svi smo mi profesionalci, ali na različitim stranama. Recimo, ima mnogo fotografa koji se bave isključivo snimanjem vjenčanja, tu bi spomenuo lipu priču mladog Petra Jurice koji je postao jedan od najpoznatijih svjetskih wedding fotografa. U Zadru ima fotografa, ima posla, ima tema. Prostora ima. 

Ne mogu a da ne priupitam za ono o čemu se manje priča.

Ono o čemu se priča samo kada se nešto loše dogodi nekome od nas u medijima.

- Stres? Da...znaš kako je to, izvana sve izgleda drugačije. To ti je ono-neš ti', pa samo dođeš, malo slikaš i gotovo. A nitko ne vidi rokove. Neumoljive. Rad s tehnikom koja donosi toliko moguće nesigurnosti - može otkazati u ključnom momentu. Isto tako, ti si fokusiran, napet, gotovo da ne trepćeš i ne dišeš u jednom zaletu kada je takva situacija na terenu. Imam četiri stenta, smije se Kucelin. I dodaje: važni su LJUDI i njihove reakcije. 

Da, lijepo je slikati dobar zalazak sunca i zanimljivu izložbu, ali posebno je važno za fotoreportera, ako ide na primjerice sportske terene, loviti lica, izraze, geste, emocije...kad trener maše rukama i hvata se za glavu, kada navijači grizu nokte. Kada nakon pobjede neki od igrača pušta suze.

Sve je to uzbudljivo i očito da našeg Kucelina ovaj dinamičan posao ''drži'' i sada kada je ušao u starije doba života.

Fokus i znatiželja nisu ga napustili, entuzijazam - na dane. To je normalno u ovom našem poslu.

Jarac po horoskopu, Kucelin je među kolegama postao prepoznatljiv po svojoj pouzdanosti i upornosti, te posebno discipliniranosti.

Kada na Dan Grada Zadra bude dobio Nagradu za životno djelo, sigurna sam da će to biti samo još jedan lipi dio foto-priče za Zvonkovu zbirku, simboličan znak zahvalnosti u ime svih nas za njegov doprinos u očuvanju zadarske kulturne baštine.

Barba Zvonko, hvala vam što ste sačuvali od nestanka brojne događaje i osobe značajne za zadarski identitet!