Ovih dana mnogi roditelji razmišljaju o upisu djece na neku od brojnih slobodnih aktivnosti koje se nude u Zadru. Sport, kultura, zabava... mi smo potražili detalje o jednom od malih, ali vrijednih klubova koji nosi ime Optimist! Karate je zanimljiv i izazovan osnovcima, pa čak i srednjoškolcima. Može se početi kad god.

Naš je sugovornik pokretač kluba i trener Frane Herenda!

Vratimo se prvo malo na početak, kada i kako se rodila ideja o pokretanju kluba?

- Još od studentskih dana javila se želja za trenerskim radom, znao sam da će se to dogoditi kad tad, ali posao, obiteljski život odnijeli su me u drugom smjeru. S početkom epidemije korone, zatvoreni su klubovi, pa sam doma vježbao s djecom. To je i mene vratilo u formu nakon više godina pauziranja od treninga. Nastavio sam trenirati djecu kao pomoćni trener, dok nije sazrila ideja za vlastitim koncept, ponešto drugačijim.

Prijelomni trenutak bilo je obiteljsko gledanje serije "Cobra Kai", nastavka legendarnih filmova "Karate Kid", zbog kojih smo osamdesetih i devedesetih upisivala karate. Tada smo zajednički odlučili, vrijeme je za naš karate klub!

Optimist kao naziv nekako se provlači kroz više tvojih polja djelovanja, možeš li nam reći malo više o tome?

- Naziv smo smišljali neko vrijeme, ali djeca su odabrali baš Optimist, po slikovnici "Optimist oko Zadra" Mirjane Mrkele i Marina Franića, na kojoj sam imao zadovoljstvo raditi kao urednik. 

Karate smo nekoć poistovjećivali sa samoobranom, u ono vrijeme kad je i bilo daleko više tučnjava po gradu, s vojničkom disciplinom, redom, radom... uvijek su tu bili prisutni tigar, šaka itd, ali sam na kraju odlučio da samo ime treba ukazivati na sve ono što smatram važnim za razvoj djece: samopouzdanje, stoičko nošenje sa poteškoćama, vjeru u sebe, rješavanje problema s osmijehom. 

Da bi postao član kluba, treba li imati neku vrstu predznanja ili počinjete od ''nule'', kako upasti usred godine?

- Predznanje nije potrebno. Svi pokreti u karateu su djeci prirodni. Tako da ne postoji ni poseban "talent" za karate. Napredovanje ovisi isključivo o vlastitom trudu i radu, uz vodstvo trenera.

U karateu se često pronađu djeca koja se nisu pronašla u timskim sportovima ili sportovima s loptom. Individualci i introverti često jako zavole karate.

A s druge strane, karate odgovara i drugima jer postoji i timska varijanta natjecanja, na kraju to je  prvenstveno - borilačka vještina. Djecu učimo i međusobnom apsolutnom poštovanju, udarci se moraju u potpunosti kontrolirati.

U cijelom procesu pasivnija djeca stječu samopouzdanje, a ona dominantnija se uče samokontroli.

Primamo članove i usred godine, no već imamo puno predbilježbi za početak školske godine, pa moramo vidjeti koliko će ostati mogućnosti za daljnje članove. Trenutno primamo djecu stariju od osam godina, da prate najmalađe postojeće članove. Karate je zanimljiv i izazovan i starijim učenicima, pa čak i srednjoškolcima. Može se početi kad god. 

Mnoge udruge muku muče s prostorom - kako se vi snalazite?

- Treniramo u Press centru na Višnjiku, prostor nam nije idealan, ali sam zahvalan da imamo i tu mogućnost. Trenutno treniramo ponedjeljkom i petkom od 20 do 21h, ali u idućoj godini planiram vjerojatno uvoditi i petak za članove kluba s višim pojasevima.

Potražnja za prostorima je velika u gradu. S obzirom na bogatu raznolikost zadarskih sportskih klubova, vjerujem da bi bilo vrlo korisno osigurati još dvorana. Nama bi svakako koristilo.

Klub je poprilično narastao, što znači da je atmosfera na treninzima izuzetna, a tebi kao treneru sigurno nije lako?

- Kao klub smo ponajprije okrenuti školi karatea, ali se i natječemo. Poteškoća je jer trenera karatea nema puno. Potrebno je trenirati godinama, položiti za crni pojas, trenirati neko vrijeme kao pomoćni trener i onda upisati i završiti školu za trenera karatea koja traje cijelu školsku godinu. No karate je takav da su treninzi organizirani da uz vodstvo trenera polaznici s manje znanja uče od onih s više znanja, radeći u parovima ili ih oponašajući.

Možeš li nam otkriti i neke najsmiješnije situacije koje se znaju dogoditi?

- Često se šalimo i zabavljamo, a meni je osobno najsmješnije kad me namjerno ili zabunom zovu na različite načine: mama, učiteljice, treneru, sensei...

Kakvi su planovi za novu sezonu?

- Upisujemo određeni broj novih članova i temeljni je zadatak integracija u postojeću skupinu. Od prvog treninga kreću pripreme u sklopu škole karatea za polaganja koja ćemo održati pred Božić. Istovremeno vježbamo i za predstojeća natjecanja, ponajprije na razini Dalmacije te možda i s pokojim izletom na turnire u druge dijelove Hrvatske.

Trenutno držimo dvadeset medalja s Prvenstva Dalmacije, te se nadam da ćemo obraniti prva mjesta u idućoj godini.

Karateu iznova jača popularnost i sve je veća konkurencija. Ipak najvažniji je osobni napredak polaznika, medalje nas raduju, ali nisu prioritet. Svako dijete u klubu je jednako važno, neovisno o sportskim rezultatima.