diskografska spajalica
Hiljson Mandela: Nisam posebno opterećen komentarima, opterećen sam ako ne mogu stvoriti dobru pjesmu
Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je hip-hop glazbenik, tekstopisac, pjevač i član hip-hop sastava KUKU$ Hiljson Mandela.
KUKU$ je jedan od najboljih, najpopularnijih hrvatskih
rap-bendova i izvođača. Trep je podvrsta rapa i nastao je na jugu
SAD-a početkom 90-ih godina 20. stoljeća. S tim da trap, ta
hrvatska inačica, ima veze s rapom, mnogi se neće u Hrvatskoj
složiti, pogotovo oni koji slušaju baš pravi rap i imaju svojega
omiljenog MC-ja. Što ti kažeš na to?
Pa ja kažem da je trap nastao kao subkultura i nastao je iz
tog rapa, ali danas kada govorimo o trapu, govorimo zapravo o
riječi pod koju se gura svašta. Tako danas čak i ja ne mogu posve
sigurno reći što bi trap točno trebao biti. Mogu govoriti sa
svojega gledišta. On se pretvorio u neku veliku družinu
prijatelja koja radi najrazličitiju glazbu i stvarno
najrazličitije žanrove, ali svi kažu da je to trap. Tako da ima
tu i dancea, popa, punka i pravog hip-hopa i to je za mene Yem
ekipa, nekakva naša scena. A u svijetu više nemam pojma što bi
trap točno trebao biti, s tim dolaskom autotunea i melodizacijom
samog trapa, jer izvorni je trap stvarno bio puno sličniji rapu,
a tada se mnogo kritizirao. Zapravo, sad kad gledamo, taj neki
stariji trap Gucci Mane, Young Jeezy i ostali, oni su baš bili
pravi hip-hop, a tada je već bila jaka kritika na to. Danas mi se
čini da se taj trap mijenja i ostaje samo kao neki branding, ime
pod koje se svašta stavlja i jednostavno dolaze nove zvijezde i
tako stalno nova zvijezda i nova zvijezda. A kod nas je to nekako
preuzelo ulogu imena toga našega novog vala i naše
scene.
Kad govorimo o trapu, odnosno o novoj generaciji mladih
glazbenika i izvođača, moramo reći da je bilo dosta negativnih
kritika na račun upravo te trap glazbe koja je dolazila
sa svih strana. I sam si rekao da je bilo
tu svega i svačega. Ali onda brojke na društvenim mrežama,
posjećenost na koncertima, pokazuju kako velik dio publike baš
voli takvu trap scenu u Hrvatskoj. Kako to
komentiraš?
Ako gledamo u prošlost kako je bilo kad su svi ti žanrovi
dolazili, postojao je neki glasni protiv starih generacija za
novu glazbu koja dolazi. To je bilo očito još od Elvisa… Čim je
došao rock, čim je došlo neko plesanje, nekakve različite show
business fintice, ljudi su se počeli dizati na stražnje noge,
možda čak i opravdano buniti iz pozicije nekih novih iskustva. To
je bilo isto i kod reggaea, i kod punka, bilo je, uostalom, tako
kad je riječ o hip-hopu, rapu kada se pojavio.Bilo
je tako i kad su se pojavili Beatlesi.
Tako je. Bilo je i kod Beatlesa i uvijek su zapravo mlađe
generacije te koje su gurale taj žanr i zapravo one su shvatile
taj žanr. Jednostavno možemo razumjeti zašto, zato što to i jest
uvijek neki žanr koji je najbliži vremenu u kojem se trenutačno
živi. Isto tako i trap, iako se i on, kao što smo rekli, mijenjao
i mijenja neprestano, on je nekako najbliži živom zapisu vremena
u kojem živimo. Ima taj autotune, to je istina, ali danas je sve
naelektrizirano, čitamo o umjetnoj inteligenciji, o robotima, o
tehnologiji, tako da nije čudno što je naelektrizirana i
produkcija. Autobusi prije možda nisu toliko jako lupali, osim
možda u techno glazbi, ali evo lupa sve oko nas, i tramvaj, i
autobusi, tako da kada samo razlomimo glazbu na jednostavnu
glazbu, nije čudno što je ona u duhu vremena. Ljudi bi najradije
da se uvijek vrate u neko nostalgično vrijeme u kojem su bili,
ali vrijeme teče dalje.
Kako se osjećaš kao otac?
(smijeh) Ta cijela neka spika da sam ja kao otac hrvatskog
trapa…
Tako mlad, a već nazvan glazbenim ocem. Važnom glazbenom
osobom.
Tako mlad, već otac. Paradoks, star mlad. Pa ne znam sad
koliko je to sto posto točno, misli se na taj naziv kao otac
hrvatskog trapa, je li? Kad sam došao na scenu ljudi koji su meni
pokazali trap i naučili me što to znači i zapravo upoznali me sa
žanrom, već su bili, recimo, prvi treperi ili prototreperi. Tako
da tu nisam prvi sigurno, ali možda sam ostao od tih koji su bili
na samom početku među zadnjima. I onda sada ta nekakva titula
pripada meni, ali, naravno, ja bih uvijek volio reći i pozdraviti
sve kolege koji su bili prije mene. Mnogi od njih prestali su
stvarati glazbu, neki su se malo povukli, imali su stanke pa sam
ja nekako tu, možemo reći, iskočio. Ja sam najviše bio zagrizao,
najviše sam bio u briji i onda na kraju je to ostalo tako, ali
veoma poštujem ljude koji su tu bili prije mene. Nisu svi bili
nužno treperi, neki su bili u hip-hopu, ali su izgradili put za
nas da mi možemo biti ti treperi. Makar ljudi kažu da to nema baš
sličnosti s hip-hopom, mi smo svi odrasli na "old school"
hip-hopu i puno je to sličnije nego što ljudi misle. Danas, puno
različitije, ali kad su padale te prve kritike, sve je bilo puno
sličnije.
Mlada si osoba, ali si više puta osjetio kako je za svoj
rad dobivati hvalospjeve, ali i kako je primati žestoke
kritike?
Pa jesam. Od samih početaka i nikad to neću zaboraviti. Od
prvog spota KUKU$-a za pjesmu 'Parice', osjetio sam kako je to
biti hejtan ili kada te ljudi ne vole ili pišu neke ružne
komentare. Dotad sam imao bend Prazna Lepinja i znam točno kako
smo gledali na YouTubeu reakcije na album koji smo izdali.
Gledali kako imamo sto lajkova, a nema ni jedan dislajk. I
jako bi bili ponosni zbog toga, nismo računali koliko je lajkova,
nego smo samo gledali da nema dislajkova. I onda je bio jednom
jedan dislajk. To nas je baš pogodilo, ma tko je ovo sad
dislajkao, da ga nađem… A kad smo objavili KUKU$-ovu prvu pjesmu,
bila je situacija, mislim, 400 ‒ 500 lajkova i 600 dislajkova.
Znači još su se tada vidjeli oni dislajk barovi, vidjelo se kad
se sve crveni. I to se stvarno crvenilo, ljudi baš nisu bili
najsretniji. I bio je to baš ono veći hejt. Tad sam shvatio, aha,
tu je puno veći hejt, ali puno više ljudi i gleda. Shvatio sam
zapravo da je s Lepinjom bila scena zapravo ništa se nije
događalo. Ljudi koji su došli to poslušati, došli su jer im se to
sviđa.
Dogodio se i jedan slučaj koji je zalutao i kliknuo dislajk. On je bio netko tko možda nije došao to poslušati ili je namjerno kliknuo dislajk. Ali s KUKU$-om je bila situacija da su svi to poslušali i onda su se ljudi dijelili, nekom je bilo dobro, nekom je bilo loše. I bilo mi je fora osjetiti da se nešto događa na toliko višoj razini kao da svi gledaju. Nikad nisam razmišljao o glazbi na takav način, ali nekako Goca, Miki i ja, jer nas je izvorno bilo šest u KUKU$-u, a tri dečka su odmah kad su vidjela kakva je situacija s tim, da se nešto gleda iznad pet, deset tisuća pregleda, rekla: "Znaš kaj, mi idemo jer to je sve bila neka zezancija." A nama ostalima je to baš bilo zabavno, bilo nam je zanimljivo i neko novo iskustvo, popularnost i uhvatilo se. To je bilo to i nije me bila briga što netko piše da mu je loše.
To je ono što trebamo raditi. A opet iz pozicije, isto tada, razmišljanja mi je to bilo suludo jer nisam nikad tako razmišljao. Tako da imam dosta zapravo tih situacija gdje razmišljam drukčije u odnosu na nešto i onda se dogodi neka situacija koja je zapravo "game changer" i mijenja moju percepciju i onda mogu ići dalje na različiti način a da me to više ne muči. Nisam posebno opterećen tim komentarima, opterećen sam ako ne mogu stvoriti dobru pjesmu.
Dosta
često se o trapu govori na način da se njegovi izvođači skrivaju
iza odlične glazbene produkcije, iza efekta na vokalima. Spomenuo
si sam efekt autotune. Tebe sam čuo kako pjevaš bez tih
tehnoloških pomagala, bez efekata na vokalu i to zvuči odlično.
Što kažeš ti? Zašto se o trap pjevačima govori da su oni uglavnom
loši pjevači koji se skrivaju iza sjajne produkcije
pjesama?
Trap tim autotunom nije od samih početaka tako zvučao. Sam
trap je upotrebljavao jako malo autotuna i prepjevi su uglavnom
bili repanje. Ili u najvećem slučaju neko pjevušenje, ili kad bi
neko odradio pjevni prepjev, isto kao u "old schoolu", odradio bi
to netko tko zna pjevati. Onda je došao T-Pain. T-Pain je počeo
rabiti baš puno autotune, a zanimljivo je kod T-Paina je da je on
jedan izniman vokalist. T-Pain je baš brutalan vokal, nije da
njemu ne treba autotune, nego on bolje zvuči bez toga, a stvarno
je rijeko da ja to kažem. I on, taj tip s odličnim glasom,
odlučio je prvi upotrijebiti autotune u trapu i postao je poznat.
Nakon njega dolazi Future. Future. Za njega ne mogu baš reći da
je toliko dobar vokal bez autotuna, ali ima zanimljiv glas koji
kroz autotune zapravo tek dobije tu svoju neku masnoću i cijeli
element. A ja mislim da razlog upotrebe autotuna u svijetu trapa
upravo taj što je trap kao produkcija bio dosta masan, bio je
dosta težak i basovi su bili jaki i onda ti vokali bez nekog
efekta nisu jednostavno parirali toj matrici koja je bila toliko
naelektrizirana, jaka i nabrijana. Dolaskom autotunea puno ljudi
koji su samo pjevušili i nisu znali pjevati, istina je, autotune
ih je ispeglao. Dao im je nekakav boost, gađa sve ravne tonove i
automatski je sve bolje.
Uvjeren sam da 70 ‒ 80 % ljudi koji se koriste autotuneom, među
najboljima koje ja gledam sa scene, nisu neki pjevači kao T-Pain.
Ali im sigurno daje taj neki prezenc i cijeli efekt je isti, bio
ti dobar pjevač ili ne. Autotune jednostavno bolje parira matrici
i ubaci glas u dio pjesme i bolje se nekako ukomponira u pjesmu.
Mislim da je sve s razlogom išlo u tom smjeru jer bez autotuna
nema jednostavno tog panča, nema tog kika, ne zvuči toliko moćno
i masno. Sjećam se da sam ja na počecima, Goca je prvi
upotrijebio autotune u KUKU$-u, govorio: "Daj gasi to, nemoj to
stavljati." Znači ja sam bio jedan od tih ljudi kojima se
auto-tune nije sviđao. U komentarima ljudi pišu "daj što će ti
autotune, daj gasi to, ne znaš pjevati". Ima nekoliko pjesama na
albumu O KUKU$-ima se ne raspravlja gdje on upotrebljava
autotune. Na albumu ja ne rabim autotune, ja rapam old school,
znači na trakama. Bio sam u vezi s tim nekako malo zatvoreniji,
znači nije mi to baš odgovaralo. Ali onda kad sam ga i ja počeo
upotrebljavati, kad sam zapravo shvatio kolike imam mogućnosti,
mimo tih mojih predrasuda i koliko zapravo komplementira zvuku,
onda mi se potpuno stvar promijenila i od tada ga stalno
upotrebljavam.
Svaki dan?
(smijeh) Pa gotovo svaki put kad pjevam. Postoji nekoliko
pjesama, zanimljivo je da Medalje nemaju autotune, neke
legendarne pjesme nemaju autotune, a imaju kao pjevušenje ili
pjevanje.
Kad govorimo o pjevanju, ti si pjevao u zboru Zagrebački
dječaci. Pjevao si u operi, imao si samo 13 godina. U tvojoj
obitelji stalno se pjevalo. Što kažu tvoji najbliži? Što se
govori kod kuće? Što kaže tvoja majka koja je operna pjevačica,
prvakinja HNK-a?
Roditelji su mi velika potpora. Bogu hvala, jer da nisu bili
vjerojatno ne bih nikad mogao toliko dugo pokušavati razviti neki
svoj stil i uopće se baviti glazbom nego bih morao ići trbuhom za
kruhom. No, nisu me izbacili iz kuće, nego su mi dopustili da
živim pod njihovim krovom. Jednostavno mogao sam nekako
bezbrižnije to sve napraviti. Oni su uvijek bili velika potpora
od samih početaka. Majka je više, naravno, htjela da se bavim
opernom glazbom i nekakvom klasičnom, a otac me vozio na probe za
Praznu lepinju i bio na tim prvim koncertima. On je uvijek nekako
bio tu sa strane i gledao kako se to sve razvija i kupio mi
saksofon za glazbenu školu. Stvarno su bili najbolji roditelji
koje sam mogao imati i dan-danas redovito sam u kontaktu s majkom
i ocem. Majka daje više savjeta u vezi s glazbom i možda nekakvim
pogledom na to, a otac više savjete koje on misli da su
prikladni, neke poslovne savjete. Kad vidi da se opustim, on je
čak prvi koji me nazove i kaže: "Pa nisi izbacio pjesmu, a već
ima tri-četiri mjeseca, fanovi čekaju." Ja mu kažem: "Dobro, daj
… molim te. Ti si mi tata, šta sad ti meni pričaš, što fanovi
čekaju?" "Pa dobro, ja isto govorim to možda kao fan", kaže on
meni…
Tata prati. Sluša bilo tvoji obožavatelja.
On prati sve, on gleda tko je u beefu, tko je dobar sa scene,
sve zna. Tata je baš pravi treper. Stalno sam u kontaktu s
roditeljima, na vezi smo. Potpora su i dalje kakva su i bili, ako
ne i veća. Mogu reći samo sve lijepo za njih i mogu za sve
zahvaliti Bogu i, naravno, roditeljima.Zašto u
svojim pjesmama često upotrebljavaš poznata imena?
Pa nemam pojma, ovaj...
Zašto je Kylian Mbappe završio u tvojoj
pjesmi?
Bio mi je fora u trenutku kad sam ga sjetio za tu pjesmu.
Nije da ja nešto posebno razmišljam. To su neki ljudi koje bi ili
vidio negdje ili bi istraživo o njima, imaju zvučno ime, ili su
napravili neki show program skandal, pa mi je ostalo u glavi. Ili
su onako smiješni, ili je dobra forica. Sam trap, kad je nastao,
lansirao je na tržište puno pjesama u čijim je nazivima bilo neko
poznato ime. I to se baš sjećam. 2012., 2013., 2014. je hrpa trap
pjesama u svijetu izlazila i zvala se kao netko. I valjda je to
isto ostalo od toga. A i reperi uvijek spominju nogometaše,
košarkaše, poznate osobe. Primjerice, trebao sam igrati u Ciboni,
ali znaš, kao nisam mogao, pa kao sad repam. I to je uvijek bila
ta neka zafrkancija. Jednostavno je ostalo, a i dobro popuni
prostor jer je rap ipak nekako igra ega i nadmetanja tko je
bolji. Sportaš se uvijek gleda koji je bolji. Uvijek se govori,
ovaj je bio bolji strijelac, ovaj je bio bolji centar, ovaj je
bio bolji… Mislim da se reperi isto vole stavljati nekako rame uz
rame sa sportašima, jer je dosta suparnički. I onda su tako
ostale i te neke usporedbe.
Zato si ti Mandela. Evo vidiš, isto
poznat.
Pa da, mislim...
Ali stvarno si poznat jer, pazi, i ti se spominješ u
pjesmi grupe Pips, Chips & Videoclips. Kako to komentiraš?
Nisi baš na dobrom glasu u toj pjesmi, to je pjesma 'Svi su na
drogama'.
Da, pa ja nisam na drogama.
Nisam to ni rekao. Rekao sam naziv pjesme.
Da, da, da, da (smijeh). Meni je to bilo super. Vidio sam se
s Ripperom, on mi se javio, trebao sam biti gost na toj pjesmi,
ali ja sam to potpuno krivo odigrao i zeznuo sam. Mislio sam da
imam puno više vremena za tu suradnju nego što sam zapravo imao.
I na kraju nisam ništa snimio. A Pipsi su već izdali tu pjesmu i
baš mi je žao, jer Ripper je stvarno rekao puno lijepih riječi o
meni.U intervju za emisiju 'Music Pub' rekao je
kako, prema njegovu mišljenju, od cijele ove nove generacije
glazbenika na duže staze ostaješ samo ti. Znači, stvarno te
cijeni.
Hvala mu na tome. On je također veliki glazbenik, umjetnik i
stvarno je legenda. I baš sam to bio zeznuo i sad je ostala ta
pjesma koja je zapravo trebala biti suradnja sa mnom.
Bez tebe u toj pjesmi, tvog planiranog
trap-rap dijela u njoj. Pjesma je dosta čudna, nedorečena.
Za mnoge i nerazumljiva.
Ispala je čudna jer ja nisam sudjelovao u njoj (smijeh), ali
to je Ripper, nije njega briga je li nešto čudno, on je to
izbacio tako van i vjerojatno rekao: "Ma gle, ako ovaj neće doći
snimiti svoj dio, evo sad tu neka sluša." Tako je zapravo
prebacio lopticu na mene. Sad bih ja trebao nazvati njega za
nešto, na neko ludilo i napraviti još veće ludilo, tako da
zapravo možda je on to sve isplanirao da bude tako jer je i znao
da će to tako biti.
Izdvojeno
-
“Na ovim izborima, mislim da ćemo vidjeti da je pobačaj i dalje jedno od najvažnijih pitanja za birače”, rekla je Olivia Cappello, glasnogovornica Zaklade za planirano roditeljstvo,
-
Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere.
-
Izašlo je novo sveučilišno suizdanje pod naslovom FORTUNATUS LIGO: zbornik povodom sedamdesetog rođendana Ante Miloševića = Festschrift on the occasion of Ante Milošević's 70th birthday urednika Ivana Basića, Ivana Josipovića i Miljenka Jurkovića
-
Dever Nuggets Darija Šarića su sinoć poraženi na gostovanju u Minneapolisu gdje su ih sa 119-116 pobijedili domaći Minnesota Timberwolves, dok su Cleveland Cavaliers i Oklahoma City Thunder i dalje bez poraza.
Reci što misliš!