Bitno je pisati i stvarati i putovati i eto, imati mogućost da se živi od svog rada, a Darija Žilić to sada ima. Bilo je teških trenutaka, priznaje nam, ali nije se dala, nije u klanovima, nitko je nije posebno gurao, sve rad i disciplina radničke cure iz periferije.

Darija Žilić je profesorica komparativne književnosti i povijesti, rođena 1972., piše poeziju, prozu, kritiku, esejistiku, intervjue, autorica je 15 knjiga, dobitnica je više nagrada (nagrada Kiklop 2011. za knjigu Pleši, Modesty, pleši), nagrada Orfej za poeziju u Plovdivu u Bugarskoj, eseje i kritike (nagrada "Julije Benešić" za 2010., za knjigu Muza izvan geta), vodila je niz radionica, intervjua i predstavljanja, uređivala knjige, putovala i prevodila s engleskog. 

Prvu knjigu objavila je godine 2005., ali prvi put smo je u Zadru čuli nedavno, na promociji pjesničke zbirke koju je uredila ("Botanika i tropjesma", autorice Mirjane Mrkele). Ostavila je tako krasan dojam da smo je poželjeli opet ugostiti. 

U kišom okupanom Zadru, na katu BackStage Bara namjesto na veseloj zelenoj pozornici priređenoj u vanjskome prostoru, razgovarali smo s njom o nizu tema koje se tiču pisanja, objavljivanja, prevođenja i čitanja, a i čitanja je bilo ni mnogo ni malo, baš sve kako treba i po mjeri.

Događanje je, u okviru festivala Petrovo uho,  organizirala udruga ZaPis, razgovor je vodila Mirjana Mrkela.

Pjesmu iz zbirke "Glasovi arapskih žena (Shura publikacije, 2018., odabrala, prevela i uredila Darija Žilić), osebujnim je i svima poznatim stilom pročitala Selma Sarajlić Kanazir, a Marijan Grakalić najavio nam je 9. Gornjogradski književni festival. 

Osim svega toga, Dariji smo i napismeno postavili nekoliko pitanja na koja je odgovorila ovako: 

Mi kažemo da je Zadar najbolji i da je slavan, a ti si rekla: "Pustim riječi da se razmile u eteru, / Ako klize kao da je sve podmazano / Bijelom tintom, to je prepoznavanje." 

Što prepoznaješ u našem gradu kao svoje i blisko? Kako ti je kod nas "puštati riječi", govoriti, pisati? 

- Posebno me se dojmio novi dio grada, Voštarnica, knjižnica, antikvarijat. Kao da se tu odlično povezuju srednjeeuropsko i mediteransko. Naravno i stari dio grada, palače, crkve, Forum, no eto, voljela sam u ta dva dana piti kavu blizu obale upravo na Voštarnici, za koju se osjeti da ima duboku povijest koju ću malo istražiti i napisati putopis. Poticaj mi je i zanimljiva knjiga Ive Pejković o tom kvartu.

"U podne, kad najjače pripekne Sunce, sklanjam se u sjene zgrada i džamija.", napisala si u "Sarajevskim fragmentima".  

Kako običavaš pisati o tuđem kraju, tuđem mjestu, koji je tvoj omjer publicistike i poetike? Možeš li nam navesti tuđi putopis kojemu se osobito diviš? 

- „Sarajevske fragmente“ pisala sam nakon književne rezidencije u Sarajevu, bili su sunčani rujanski dani i po čitav dan sam mogla vrludati po gradu i istraživati ga. Pratiti sjene na zidovima crkava i džamija, razgovarati s umjetnicima u knjižari Buybook, šetati Baščaršijom, slušati priče svojih prijatelja, ići u kazalište… Knjigu je objavio sarajevski Buybook, baš sam sretna zbog objave tog putopisa. Ja volim Goetheovo „Putovanje Italijom“, eto jedan primjer sjajnog putopisa. 

 "Sve znam — Pretvorila sam svoje ime u more, nosi sad hereditarnost obiteljskog stoljeća", izjavila si u zbirci "Svanuće".

U stvarnosti, studirala si povijest i književnost. Kako je ovo drugo prevagnulo? Čime bi se danas bavila kad književnost ne bi postojala? 

- Ne znam, povijest mi je pomogla da shvatim malo više političke procese, književnost mi je sudbina. Svidjelo bi mi se biti neki ataše za kulturu, ali to ovisi o politici pa eto, nije ostvarljivo. No književnost mi je donijela puno lijepih putovanja od Amerike do Irana, puno lijepih susreta i poznanstava, puno sreće i unutrašnjeg zadovoljstva. Volim i pjevanje, no nikad me nije posebno zanimalo da se time ozbiljnije bavim, mada imam dobar glas. Pjevam nekad na književnim nastupima. 

"misli, koje vrludaju mi glavom, već su se razmahale i pretvaraju nas u male krastavce.", napisala si u zbirci "Pleši, Modesty, pleši". 

Pišeš li teško ili lako? Je li teže pisati knjige ili razgovarati o njima? 

- Teško je autopoetički govoriti o vlastitim knjigama i pisanju, ali s lakoćom govorim o tuđim djelima. Volim i uređivati tuđe rukopise. Poeziju pišem s lakoćom, kritike traže trud, proza također koncentraciju. Imam dvije knjige proze Omara i Klavžar, Omara je čak bila u polufinalu nagrade Jutarnjeg lista 2014. za prozno djelo. Trenutno pišem roman. 

..."odgoda je zapravo jagoda, pojedem je kada ne mislim na sutra", pojasnila si u zbirci "Grudi i jagode". 

Što te čini pjesnikinjom i koja od vlastitih zbirki ti je najmilija? 

- Knjiga „Pleši, Modesty,pleši“ mi je važna jer mi je otvorila put, dobila sam nagradu Kiklop, pjesme iz nje su mi prevedene na brojne jezike. No vjeruj mi, zaista su mi sve knjige poezije posebno drage, Grudi i jagode sam sama prije ironizirala, nepotrebno, sada sam jako zadovoljna knjigom, Svanuće također posebna knjiga za mene, ulaz u metafizičko, a Prsti i prerije zaista prava ljubavna knjiga, nježna i suptilno napisana. Upravo će biti objavljen prijevod te knjige na makedonski jezik,  a Modesty je prevedena 2020. Knjiga je izašla u Bitoli. Prevoditeljica je bila sjajna Mirjana Stojanovski.

..."ili pišu duge eseje i polemike pune žuči i misli o    tome kako je stvarnosna proza jeziva?" spomenula si u već spomenutoj zbirci "Svanuće". 

A neki kažu da dijete valja sedam puta pohvaliti i jednom pokuditi. Je li tako i s piscima? Prepričaj nam svoju opasku za koju te je neki pisac molio da ju ne objaviš ili da je ublažiš! 

- Ne sjećam se bome da sam baš upotrijebila naziv da je jeziva, i stvarnosna može biti zanimljiva. Da, nekad smo svi tašti, smiješni, osjetljivi, treba raditi na tome da se to bar ublaži. Ja osobno sam napisala sve, pa tek onda dobila pokude. 

Na tvome fejsu piše da Milica (39) jednostavnim narodskim žargonom (vrlo duhovito) kritizira našu društvenu stvarnost. Kako si ti postigla poziciju koju imaš na našem književnom nebu i jesi li zadovoljna tom pozicijom? 

- Radom, samo radom, preko 20 godina samostalnog rada, a književnost ne nosi ne znam kako velik status, no bitno je pisati i stvarati i putovati i eto, imati mogućost da se živi od svog rada, a ja to sada imam. Bilo je teških trenutaka, ali nisam se dala, nisam u klanovima, nitko me nije posebno gurao, sve rad i disciplina radničke cure iz periferije. Sretna sam da su moji roditelji doživjeli neki moj uspjeh, to mi je poticaj da idem dalje. 

Mirjana Mrkela