Zadar ima svoju divu, njezino ime je Nela Šarić, njezin glas i pojava ne ostavljaju ravnodušnim, a mi smo se nakon koncerta u prekrasnom ambijentu crkve Sv. Krševana odlučili na razgovor u kojem smo se, osim glazbe, s Nelom dotaknuli i nekih važnih i osobnih tema...

Kako si se osjećala na posljednjem nastupu? Što tada vokalistu prolazi kroz glavu..?

Osjećala sam se posebno, počašćeno, preporođeno da napokon pjevam živoj publici, da se kultura održava, kako tako. Svašta prolazi kroz glavu. To je navala misli, kao centrifuga. "Nela, izduraj. Vruće je, jedva dišeš, ali zamisli koliko si sretna da nakon toliko vremena pjevaš svojoj publici, u svom gradu, u ovoj predivnoj crkvi s najljepšom akustikom. Jao, jedva čekam! Ajme. Vruće je. Pjevam na Donatskim večerima!!! Koja čast! Haljina se zalijepila za mene. Žedna sam. Ajme, jedva čekam." I tako. U nedogled. 

Kakva si bila učenica, jesi li rano spoznala čime bi se bavila u životu?

Bila sam uvijek odlična učenica, u obje škole. Paralelno sam se školovala cijelo vrijeme, ali to me toliko oblikovalo u smislu odgovornosti, snalaženja, učenja u minimalnom vremenu i svakakvim uvjetima. 

Govorila sam da ću biti pjevačica od malena, u kombinaciji s pravom (Ally McBeal je tome doprinijela), no nisam imala ni približno viziju da ću biti operna pjevačica. To sam nekako "slučajno" odlučila, u hodu. 

Upisala sam i pravo i pjevanje, no na kraju sam odustala od prava jer mi je stvarno bilo previše još i paralelno studirati. I dobro sam odlučila! 

Koliko vježbaš glas, kako to izgleda, nama laicima ako možes približiti?

Postoje vokalne vježbe kojima se glas upjevava, te vježbe kojima održavamo tjelesnu kondiciju koja je strašno bitna u pjevanju. Sport je jako bitna komponenta ovog procesa, jer nam daje snagu i izdržljivost. Idealno je da vježbam pjevanje svaki dan barem jedan sat, no nekad se to malo kampanjski radi pa vježbam svaki drugi dan po dva sata. To se sastoji od otprilike 20 minuta upjevavanja vokalnim vježbicama, a zatim vježbam skladbe koje pripremam, ponavljam zahtjevnija mjesta, pokušavam naći najbolji način da to otpjevam, itd. 

Osim profesionalne uloge, ona privatna je i ta da si mama. Bi li voljela da se dijete bavi glazbom kao ti? Hoćeš li usmjeriti svojeg sina prema glazbi?

Biti mama je najbolja životna uloga. Zaista mislim da je to najbitnija i moja najdraža uloga. Moj sin je jako muzikalan, i to se već sad vidi. Stalno pleše, pjeva, raspoznaje pjesmu već po prvom taktu, a tek mu je godina i pol. Na koncertu u Sv. Krševanu je plesao, a tu i tamo je i pokazao vokalne mogućnosti Ne bih voljela da bude profesionalni glazbenik (briga oko zdravlja, egzistencije, nesigurnost), a voljela bih da ima sluha i da možemo zajedno zapjevati.  No, moje želje su tu nebitne. Snažno sam odlučila da mu se u taj izbor nikad neću petljati. Podržat ću ga u svemu, ako me pita za savjet, bit ću uvijek tu za njega. Tako sam i ja odgajana, i mislim da je to ispravno. 

Što te je sve spojilo sa suprugom? 

Zasigurno ne glazba (smijeh), neobično, zar ne?! Iz istog smo mjesta, imamo iste interese, obožavamo putovati, jesti i istraživati nove kulture i nova mjesta, volimo druženja i kuhanje i "sve što vole mladi"!

Koliko je pandemija utjecala na tvoj profesionalni život i angažmane, gdje si sada, kakvi su planovi?

Pandemija je, točnije rečeno, zaustavila u potpunosti moju karijeru, otkazani su mi svi inozemni angažmani, a trenutno i koncerti u Hrvatskoj. Ovo je bio jedini samostalni koncert ove godine. Zastrašujuće i tužno. Najgore je što se ne vidi kraja ovoj situaciji, a živim u Hrvatskoj gdje za kulturu ne mare oni na ključnim pozicijama. To me jako rastužuje. U bezizlaznoj situaciji imala sam sreće i zaposlila sam se u školi kao učiteljica Glazbene kulture, i to je zasad poveznica s glazbom. I dalje vježbam, trudim se i nadam da će se moj pjevački profesionalni napredak nastaviti čim prije. Planova nemam, jer u ovoj situaciji zaista nije dobro imati planove. Od tih planova mogu samo biti tužna. Ovako se nadam i vjerujem. 

Imaš li neku strast ili hobi koji si možda otkrila u pandemiji ?

Nema mjesta pretjerano za mene zadnjih godinu ipo dana, ali trudim se ostvariti svoje dugogodišnje želje, pa sam tako nedavno bila na radionici keramike.

Što smatraš svojom najvažnijom vrlinom? A manom?

Predanost. Svima i svemu. Tvrdoglavost. (Iako to nije uvijek negativno).

Život u Zadru - što bi promijenila da možeš, onako, preko noći?

Pa, najviše smeta što ljudi nisu svjesni u kojem raju žive, koliko sigurno i bezbrižno hodaju cestama, a taj svoj raj ne čuvaju i ne održavaju zelenim. 

Voljela bih sutra ujutro vidjeti novoizgrađen Teatar, koji će imat toliko glazbenika koji unutra vježbaju, pjevaju, stvaraju, svaka predstava će biti rasprodana, a gledalište krcato mladih Zadrana željnih kulture. 

Ima li neki grad u kojega si potajno zaljubljena?

Ima ih više. Porto, Firenza, Kyoto, New York... I tako u nedogled...