O klapskom pjevanju i glazbenoj povijesti Zadra razgovarali smo s muzikologinjom dr. sc. Katica Burić Ćenan s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru.

Muzikologinja dr. sc. Katica Burić Ćenan na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru vodi kolegije „Nematerijalna kulturna baština: klapsko pjevanje“, „Etnomuzikologija“ i „Antropologija plesa“.

Područja njezina zanimanja su muzikologija, glazbena prošlost Zadra, etnomuzikologija, klapsko pjevanje, sociologija glazbe, glazbena arhivistika itd. Ipak, najviše vremena posvećuje klapskom pjevanju, budući da na Sveučilištu vodi istoimeni kolegij, na kojeg se prijavljuju studenti sa svih odjela.

Oni koji se prijave, otkriva u novoj Lanterni, glasniku Sveučilišta u Zadru, moraju doći na audiciju, moraju znati pjevati i biti dio prave klape.

- Studenti pjevaju u klapi i za svoj angažman dobivaju neke dodatne bodove. Oni kroz pjevanje neposredno uče o tradicijskoj glazbi Dalmacije, o klapskom pjevanju. Pjevaju, uče različite klapske pjesme, autorske, tradicijske, klapske obrade, a usporedo uče i vokalnu tehniku, kaže Burić Ćenan, koja je bila i voditeljica muške klape Biograd, ženske klape Uzorita iz Sukošana, a osnovala je i Udrugu za promicanje klapskog pjevanja u Zadarskoj županiji...

- Načini klapskog pjevanja dosta su različiti, primjerice, kako pjevaju trogirske klape, dubrovačke, vlaške klape itd. Imamo vrlo bogat klapski opus, a pjesme se razlikuju ovisno o tomu otkud potječe klapska pjesma, koji je autor napisao određenu pjesmu, je li on iz Splita, Dubrovnika ili Sinja... To zahtijeva drukčiju tehniku, način pjevanja, melos.

Klapsko pjevanje je organizirano pjevanje među prijateljima, pjevanje u konobama dok se ljudi odmaraju od posla, a nastalo je u 19. stoljeću.

- Poslije težačkoga posla ili ribarenja umorni muškarci okupljali su se u konobama, nešto bi popili i pjevali višeglasno svoje pjesme, ljubavne, radničke, šaljive. Takvo što tipično je upravo za Dalmaciju. Primjerice, u Gruziji postoji višeglasno pjevanje koje podsjeća na klapsko, međutim, klapsko je ipak nešto specifično dalmatinsko, hrvatsko, kaže Burić-Ćenan.

Klapsko pjevanje nastalo je pod utjecajem glagoljaškog pjevanja, mediteranskih pjesama, šlagera, šansona, ilirskih budnica iz vremena Narodnoga preporoda itd., a utjecaj glagoljaškog crkvenog pjevanja je ključan.

- Mi imamo dvije crkvene tradicije u Hrvatskoj, po čemu smo vrlo zanimljivi - gregorijansku pod utjecajem Rimske crkve te glagoljašku pod utjecajem Bizanta. Glagoljaško je pjevanje i muškaraca i žena, višeglasno, na narodnom jeziku. Gregorijansko, koje se još uvijek može čuti u katedrali ili drugim crkvama, uvijek je bilo samo pjevanje muškaraca, jednoglasno i na latinskom jeziku. No, u klapsko pjevanje ušlo je i jedno i drugo. Na klapsko pjevanje bilo je utjecaja čak i u 20. stoljeću pojavom turizma, 50-ih i 60-ih godina, tadašnjih šlagerskih pjesama pjevanih na terasama restorana i hotela.

Osim klapskog pjevanja, Burić Ćenan zanima i glazbeni život Zadra u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća, o čemu je objavila knjigu.

- To je knjiga koja ne govori o folklornoj tradiciji, nego o glazbenoj prošlosti Zadra, što je moja uža specijalizacija koja podrazumijeva klasičnu, a ne tradicijsku, folklornu glazbu. Tradicijska glazba nije bila toliko prisutna u gradu, ona se mogla čuti samo kad su Morlaci, seljaci iz naših sela, dolazili u grad i prodavali svoje proizvode građanima. Tradicijska glazba nije se zapisivala, ona se prenosila usmenom predajom, tako da o njoj vrlo malo znamo. Ono što istražujem u gradu Zadru je klasična umjetnost. Zadar je već krajem 18. stoljeća imao prvo operno kazalište, da bi sredinom 19. sagradio još jedno. Dakle, u drugoj polovici 19. stoljeća imali smo dva operna kazališta a prvo, Nobile teatro, dobio je već 1784., što je vrlo rano.  Usporedbe radi, Zagreb je dobio pravo veliko kazalište tek sredinom 19. stoljeća.

Zadar je tada bio glavni grad Dalmacije, a to znači i vojno središte, sve se slijevalo u Zadar, bilo je mnogo stranaca koji su ovdje živjeli. Grad je morao ponuditi kulturu i umjetnost, a i publika je bila navikla da se stalno nešto događa, zbog čega se to nerijetko zove zlatnim glazbenim razdobljem Zadra. Ipak, danas su mnogi glazbenici prešućeni.

-  Godine 1880. moralo se zauzeti stranu: ili si Talijan ili Hrvat. Vrlo teško razdoblje, tako da su neki ljudi, zapravo Hrvati ili Dalmatinci (kako su sebe zvali), odgajani u talijanskoj kulturi i jeziku, zauzeli talijansku stranu. Upravo je zbog toga naša povijest, historiografija, prešutjela te glazbenike, kao i ostale umjetnike, arhitekte i druge značajne osobe.

Još uvijek imamo situaciju da svi u Hrvatskoj znaju za Ivana Zajca, a nitko ne zna za Nikolu Strmića, našeg najvjerojatnije najkvalitetnijeg skladatelja koji ide uz bok Ivanu Zajcu. Krajem 19. stoljeća djelovala su i dva zadarska pjevača, Antonio i Gaetano Pini-Corsi, školovana u Italiji. Vani su napravili velike karijere, pjevali su u milanskoj Scali pod ravnanjem samog Toscaninija, ili uz glasovitog Carusa, ali i u njujorškom Metropolitanu. Sam Giuseppe Verdi angažirao ih je za neke velike uloge... Zanimljivo je da su obojica napravila audio-snimke, među prvima na svijetu, koje se i danas mogu poslušati na YouTubeu!