Rad, zalaganje i kreativnost dipl. ing. Tihomira Tomčića odavno su prepoznati i priznati. Njegovom zaslugom Strukovna škola Vice Vlatkovića u Zadru razvila se u najopremljeniju i najmoderniju hrvatsku školu koja je postala centar izvrsnosti u sektorima strojarstva, elektrotehnike i obrade drva te u primjeni obnovljivih izvora energije.

Učenici stoga lako postižu izvrsne rezultate na različitim područjima. Ravnatelj je za svoj rad dobio brojne nagrade i priznanja, a krajem prošle godine (op.ur. 2016. jer je intervju izašao 2017.) i Nagradu Grada Zadra. 

Dobitnik ste Nagrade Grada Zadra. Jeste li očekivali to veliko priznanje za svoj rad?

Iskreno, ne razmišljam o nagradama pa nisam očekivao ni da ću biti predložen za prošlogodišnju Nagradu Grada Zadra.

Inovativnošću do uspjeha 

Što Vam znači ta nagrada? Je li Vam ona „vjetar u leđa“ i motivacija za daljnji rad?

Definitivno jest vjetar u leđa. Međutim, iako je nagrada dodijeljena meni, smatram da je tu nagradu osvojila naša Škola. I to ne samo nastavnici, već i svi učenici – sadašnji, ali i prošle generacije naših učenika. Dakle, svi oni koji su svojim inovativnim radom ugradili sebe u Školu i doprinijeli da ona bude prepoznatljiva. To je jedna zajednička nagrada.

Iza Škole veliki su projekti. Što smatrate svojim najvećim profesionalnim uspjehom?

Najveći uspjeh je da smo osigurali uvjete da naši učenici, osobito u strukovnim zanimanjima, kroz modernu nastavu mogu steći kompetencije potrebne za tržište rada. Dakle, da zaista steknu znanja i vještine koje će im pomoći u budućnosti, u poslu kojim će se baviti.

Ravnatelj ste nekih 20-tak godina. Koji vam je trenutak u karijeri bio najteži?

Da, ravnatelj sam 22. Puno je bilo teških trenutaka, osobito dok smo djelovali u zgradi „stare Tehničke“ jer se u takvim uvjetima puno toga lošega u svakom trenutku moglo dogoditi i učenicima i nastavnicima. Ipak, najteže razdoblje je bio Domovinski rat.

Što je najljepše što Vam se dogodilo tijekom karijere?

Bilo je jako puno lijepih trenutaka. Ipak, najsretniji sam kad nakon 10 -15 godina na ulici susretnem naše bivše učenike i kada mi oni kažu koliko vrednuju sve ono što smo im u Školi pružili. Taj odnos poštovanja – to je nešto najljepše.

Netipičan ste ravnatelj, učenici imaju odličnu komunikaciju s Vama. Na koji ste ih način „pridobili“?

Učenicima prije svega želim biti prijatelj. Zbog toga im je moja kancelarija uvijek otvorena i uvijek mogu doći. Pokušavam biti pravičan, a vjerojatno često i nisam koliko god ja to želio. Želim biti na strani učenika. Posao ravnatelja nije da štiti sebe, nastavnike ili instituciju, već da pomogne učenicima i osigura im uvjete za nesmetan život. To je ono što je meni najvažnije. Stvarno bih želio da učenici imaju bezrezervno povjerenje u mene i da mi se i dalje obraćaju kad imaju neki problem, vezan za školu ili za nešto drugo.

Naši su učenici tijekom godina bili autori brojnih projekata i inovacija. Možete li nabrojati sve te uspješne projekte? Koji projekt ili inovaciju smatrate osobito bitnim i važnim?

Uh, bilo je dosta tih inovacija, počevši od solarnih sustava, solarnih automobila, solarnog bicikla, električnih automobila, električne punionice, 3D printera, holograma, KNX pametnih instalacija, benzinskog i električnog karting vozila, brave koja se otvara otiskom prsta… Ne bih želio ništa izdvajati jer ih sve smatram jednako vrijednima. Sve je to vaš rad, sve ste to vi napravili. I sve je to jednako vrijedno.

Bolji od gimnazija 

Jeste li ponosni na Školu, učenike i profesore?

Da, definitivno! Izuzetno sam ponosan na moje učenike i nastavnike, a osobito na vas učenike koji kroz izvannastavne aktivnosti pokazujete svoju darovitost. Jednostavno rečeno, vi ste fenomenalni! Zapravo vi držite ovu Školu! Da nema vas koji ste inovativni, uzalud bi bila sva oprema i odlični nastavnici i sve ostalo. Vi ste ova Škola! Što se tiče nastavnika, naša Škola definitivno ima najbolje nastavnike i to nije moje subjektivno mišljenje, već je to uistinu tako. Ponekad nije lako raditi u našoj Školi.

Uvriježeno je mišljenje među nekim ljudima da Strukovnu školu upisuju učenici koji se nisu mogli upisati drugdje. Što mislite o takvom stavu među ljudima?

U demokratskom društvu svatko može imati svoj stav o nečemu pa dozvoljavam da netko ima i takav stav, ali ga definitivno ne smatram točnim. Poznajem jako puno učenika, a među njima je i moj stariji sin koji je završio FER, koji su upisali ovu Školu jer su prepoznali da ovdje mogu ostvariti svoje težnje i motive. I moram reći, ja sam bio gimnazijalac i završio sam strojarstvo, ali da danas trebam upisati srednju školu, definitivno bih upisao ovu Školu. Mišljenja sam da netko tko teži tehnici i želi upisati neki tehnički fakultet, definitivno gubi vrijeme u gimnaziji učeći gomilu općih predmeta koji mu nikada neće trebati u daljnjem obrazovanju.

Mogu li se naši četverogodišnji smjerovi usporediti s gimnazijom? Ako mogu, u kojem kontekstu mogu? Dobivaju li naši učenici istu razinu znanja poput gimnazijalaca?

Naravno da se mogu usporediti i to na način da su naši programi bolji. To je moj kratak i jasan odgovor. Inovativnost i tehničko znanje su definitivno na našoj strani. Ovo drugo je teško uspoređivati jer ovisi o nastavnicima. A u ovoj Školi su izvrsni nastavnici hrvatskog jezika, matematike, fizike i stranog jezika (predmeta važnih za polaganje ispita Državne mature) koji su zasigurno bolji nego u mnogim gimnazijama.

Važno je biti čovjek 

Maknimo se malo od službenosti. Što su za Vas prave životne vrijednosti?

Važno je da čovjek najprije bude kritičan prema sebi i svemu onome što se događa oko njega. Volio bih da to škola daje učenicima, da ih nauči da imaju svoj stav, svoje mišljenje. Isto tako, da budu osobe koje će uvijek pomoći drugome. Da budu spremni oprostiti. Najteže je kad čovjek u sebi nosi ljutnju prema drugome. Ljudi nisu ni svjesni da to razara prvenstveno njih.

Imate li uzore? Tko su oni?

Moj otac mi je uzor. On je bio iskusan pedagog, nastavnik i ravnatelj. Stvarno je bio pravi. Ja sam najprije radio u privredi i nikada nisam mislio da ću završiti u obrazovanju, a baš u obrazovanju sam pronašao sebe. Puno onoga što radim, radim baš onako kako me naučio i savjetovao otac. Puno toga sam od njega naučio i primijenio u ovoj Školi.

Imate li hobije? Kako provodite slobodno vrijeme ako ga uopće imate?

Naravno, sport prije svega! Obožavam biciklizam. Nema mi ništa ljepše nego sjesti na bicikl i voziti 50 – 70 km okolicom Zadra. To mi je gušt. Također volim i pročitati dobru knjigu i pogledati dobar film.

Koju glazbu slušate?

Volim Olivera, klape, slavonske pjesme… Škoro mi je drag.

A sada… sport i glazba!

Moram priznati da dugo nisam bio na koncertu. Volim otići u kazalište i pogledati, prije svega, neku dobru komediju. To me opušta.

Pratite li sport? Za koga navijate u nogometu i košarci?

Da, naravno. Nekada, u bivšoj državi, bio sam vatreni dinamovac, a u košarci sam navijao za Zadar, što je zanimljiva kombinacija. Međutim, kada vidim na što se danas sveo naš nogomet, ne preferiram više nikoga. Žao mi je kada vidim naše klubove u kojima većinom igraju stranci, a za naše mlade i talentirane igrače u njima nema mjesta. Teško mi je i zbog činjenice da je u Hrvatskoj općenito marginaliziran amaterski sport. Zadar je nekada bio grad koji je u svakom kvartu imao po nekoliko košarkaških tabeluna, a sada je rijetkost vidjeti košarkaški obruč. To je najveći problem.

Koje Vam je omiljeno jelo?

Pizza!

Što Vas uvijek „izbaci iz takta“?

Uf! Uvijek me iz takta izbaci kad neki učenik doživi mobbing. To mi je nešto najgore, najružnije. Ne mogu shvatiti osobe koje su u stanju nekoga maltretirati, fizički ili riječima, to mi je strašno. Posebno mi je teško kada se takvo što dogodi u školi. Protiv toga ću se uvijek najžešće boriti jer svaki učenik ima pravo na slobodu, život, odgoj, učenje. To nitko nikome ne smije uskraćivati, posebice ne na tako glup način.

Imate li neku poruku za naše učenike?

Neka budu motivirani, inovativni. Volio bih da znaju što žele u životu, ali prije svega da budu odgovorne, kritične mlade osobe koje će same znati prosuđivati što je dobro, a što loše u društvu. Volio bih da ne budu štreberi  i da ne ovise o mišljenju drugih.

* Autor ovog teksta učenik je koji je prošle godine pohađao 4. razred Strukovne škole Vice Vlatković u Zadru. Ovaj intervju objavljen mu je u školskom listu Stručak koji se našao na državnom natjecanju LiDraNo 2018.