Gordon Dahlquist piše i režira drame. Laureat je dvaju Garland Playwriting nagrada, a Staklena knjiga kradljivaca snova njegov je prvi roman. Kritika ga opisuje kao kombinaciju Sherlocka Holmesa, Jane Eyre i filma Oči širom zatvorene. Čim se pojavio u prodaji, roman je izazvao buru kontroverzi i nepodijeljeno oduševljenje čitatelja i kritičara.

U povodu izlaska knjige Staklene knjige kradljivca snova Gordona Dahlquista u nakladi Algoritma u Zadru, te promocije i druženja s autorom koje će se održati u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar, u četvrtak 19. listopada 2009., s početkom u 17,30 sati, objavljujemo intervju s autorom koji nam ljubazno ustupljen od njegovog hrvatskog nakladnika.

U nekoliko novinskih intervjua Dahlquist govori o tome što ga je nagnalo da napiše svoj debitantski roman i kako mu se to iskustvo razlikovalo od njegova filmskog i kazališnog rada.

Tumači misteriozne predmete po kojima je roman i dobio ime, dijeli imena književnika koji su najviše utjecali na njegov rad i opisuje koliko puno - ili malo - istraživanja je napravio za pisanje ove knjige.

Prva namjera bila mi je napisati nešto što bih sam smatrao udarcem u jaja, govori.

Staklene knjige... su vaš prvi roman, napisan dok ste obnašali dužnost porotnika, započet u tijeku oluje, nakon posebno čudnog sna koji ste sanjali noć prije...

Pozvan sam kao porotnik upravo kad je New York pogođen strašnom olujom koja je potrajala danima, zbog čega je bilo nemoguće lutati po gradu i tražiti ručak (što je strašno, s obzirom na to kako su sudovi na Manhattanu blizu Chinatowna). Umjesto toga, mi porotnici lunjali smo svaki dan satima, čekali u pretrpanoj sobi u sudnici, opskrbljeni samo s lošim sendvičima.

Druge noći suđenja usnuo sam čudan san, u kojem se moj prijatelj pojavio u istovjetnoj odjeći kao jedan od glavnih likova u Staklenim knjigama, doktor Svenson i zajedno smo se suočili sa zagonetkom u čudnovatoj, mračnoj, viktorijanskoj zgradi - otmicom, čarobnim riječima i zastrašujućom sobom bez vrata. Iako se rijetko sjećam svojih snova, ovaj se, kako sam otkrio sljedećeg jutra, u mojoj glavi živopisno nastanio.

No tada sam se, iz nikakvog posebnog razloga, mašio bilježnice, i onda su se dogodile dvije čudne stvari. Prva je da sam automatski počeo pisati u prozi, umjesto u dramaturškoj formi. I druga, počeo sam, umjesto o tom doktoru, pisati o mladoj ženi  koju je zaručnik ostavio bez ikakva pojašnjenja.  Do trenutka kad je suđenje završilo, već sam bio napisao prvo poglavlje i totalno se zakačio.

Vaš je roman fascinantan, i u ideji i zbog sadržaja. Koja vam je bila glavna namjera pri njegovu pisanju?

Ispričati priču koja će čitatelje odvesti u drugi svijet i opčiniti ih, baš onako kako je pisanje ovog romana opčinilo mene. Kad sam započeo, nisam shvaćao koliko će taj svijet postati detaljiziran, no nakon određene točke, takva je vrsta detaljiziranja - i grada i emocionalnog stanja likova - postala suštinski element.

Bilo mi je također važno da grad u romanu ne bude imenovan i da lokacija ne bude temeljena na nikakvom stvarnom mjestu. I dok su Staklene knjige povijesni roman na neki način, za mene je ovaj roman moderna beletristika, koja se na eksplicitan način dotiče i suvremenih tema. Ne u smislu politike ili nekih određenih ideja, već reflektira moje vjerovanje da ne morate isključiti mozak da biste se zabavili.

Koncept Staklenih knjiga je zavodljiv: skrovito mjesto za čuvanje živih uspomena koje se uvijek mogu iznova proživljavati. Što vam je bio poticaj? U kojem ste trenutku kreativnog procesa odlučili da će se staklene knjige naći u naslovu?

Ideja samih staklenih knjiga dolazi od razmišljanja o kompjutorima kao o stvarima koje su korjenito izmijenile način na koji percipiramo sami sebe, kako komuniciramo, te čak i kako razmišljamo. To se različitim intenzitetom ponavlja kroz povijest svaki put kad se suočimo s novom tehnologijom, no u današnje vrijeme toliko se pitanja veže uz način na koji osobno doživljavamo druge koji nam je sve dostupniji - i to sve brže - dok nam se servira vlastiti. Smatram da se komunikacijska tehnologija danas mijenja tako brzo da se s njom mijenjaju i društvene pretpostavke a da mi to i ne osjećamo - ili to razumijevanje kaska za tehnologijom samom.

Mislim da su Staklene knjige u naslov ušle već s drugim poglavljem u kojem Kardinal Chang s njima dolazi u vezu. Ustvari, taj mi je dio naslova možda i bio u planu i prije nego što sam bio svjestan toga što će on u toj sobi naći - svakako sam o staklenim knjigama imao nekakav dojam i prije nego što sam shvatio kako bi trebale funkcionirati ili što one uopće jesu.

Napisali ste i nastavak Staklenih knjiga... Možete li nam ga u nekoliko rečenica opisati? I da li je istina da trenutno radite na trećem naslovu u serijalu?

Tako je, nastavak se zove The Dark Volume i praktički se nadovezuje na kraj Staklenih knjiga. Bez otkrivanja detalja o sadržaju, zapravo se radi o tome kako su zbivanjima u prvoj knjizi transformirani životi glavnih likova. Vidjeli su i učinili stvari koje nisu mogli niti zamisliti u svojim najluđim snovima i to ih je iskustvo promijenilo, baš kao što rat mijenja vojnike koji u njemu sudjeluju. Poteškoća s njihovim povratkom u stvarni svijet poklapa se s ponovnim pojavljivanjem njihovih neprijatelja i drugačijom vrstom borbe, mračnijom i očajnijom, borbom za opstanak.

Produkcijska kuća Johnnyja Deppa, Infinitum Nihil, kupila je filmska prava na Staklene knjige. Kako zamišljate film? Imate li koga na umu za uloge? Ili kakvih novosti u vezi snimanja filma?

Koliko znam, u tijeku je pisanje scenarija. Takve stvari dugo traju, no svi se nadaju da će se brzo privesti kraju. Mislim da će od knjige nastati izvrstan film - knjiga je iznimno vizualna i puna uzbudljivih, filmičnih prizora, te likova za koje se nadam da će glumcima predstavljati izazov. Nemam nikakvih posebnih želja u vezi odabira glumaca - ukoliko bi Johnny Depp sam volio glumiti, po meni, ne bi bilo nikog boljeg za ulogu doktora Svensona ili Kardinala Changa.

Izjavili ste kako ste željeli napisati knjigu koja će na čitatelja djelovati kao udarac u j***...

U praksi to zapravo znači da sam želio napisati knjigu koju bih i sam poželio čitati. Uživam u svim vrstama priča, volim da budu komplicirane, slojevite i zavodljive. Umjesto da napišem kriminalistički roman ili znanstvenu fantastiku, nešto povijesno ili erotsko, želio sam sve te žanre povezati na jednom mjestu - jer mi se takvo što čini puno realističnijim. U svojim svakodnevnim životima navikli smo kombinirati sve te stvari, pa zašto to ne prenijeti u knjigu? Istovremeno, htio sam napisati priču koja je podjednako epska u svojem opsegu i intimna po detaljima.

Koje vas knjige, ili vrste knjiga, inspiriraju?

Uglavnom djela takozvane klasične književnosti, rodna beletristika i nekoliko djela pisaca između ovo dvoje - poput William S. Burroughsa. Veliki sam obožavatelj Joycea, Prousta, Nabokova, Austen, i Sternea - pisaca koji uživaju u jeziku - no i Williama Gibsona, Rossa McDonalda, George Macdonald Fraser, Neala Stephensona, Rogera Zelaznyja, i Neil Gaimana. No, najveći utjecaj na mene su definitivno imali dramatičari - Harold Pinter i Samuel Beckett, te Shakespeare, no i William Congreve i Euripid.

Vi ste pisac, dramatičar i romanopisac. Da niste, što biste radili?
Fascinira me slikanje, a nekoliko mojih bliskih prijatelja su slikari. Govorimo o potpuno drugačijem načinu razmišljanja i gledanja, no da nisam pisac, definitivno bih želio biti slikar.

Kada bi vas netko zamolio da napišete svoju biografiju, koji bi joj bio naslov?

Element kazne, vjerojatno, citat iz Paklene naranče, koji izgovara doktor u trenutku kada shvaća kako averzivna terapija desenzibilizira glavnog junaka protiv klasične glazbe, ali i nasilja. Za mene je to izniman trenutak, u kojem shvaćamo kako puno nenamjernih konzekvenci iskrsne iz ljudskih namjera, ali također kako mi dajemo sve od sebe ne bi li racionalizirali i moralizirali ono za što prekasno spoznajemo ne možemo kontrolirati.

Osim ostalih pisaca, koji vas umjetnici najviše inspiriraju?

Više od ostalih pisaca, to bi bio Diego Velásquez, veliki španjolski slikar, kojeg smatram izuzetnim - kako zbog njegovih zadivljujućih slika, ali i biografije čovjeka koji je gotovo cijelu karijeru proveo na dvoru slikajući istog kralja. Veliki sam obožavatelj i Francisa Bacona, koji se bavio, smatram, mnogim sličnim pitanjima i koji je poticao spontanost, nesvjesno i instinktivno. Velásquez i Bacon su jednako elegantni i sirovi, što je mješavina koju i sam tražim u svojim djelima.