Sanja Vučković voditeljica je Centra za kreativno pisanje u Zagrebu. Doznajte što sve nudi program radionica kreativnog pisanja, potpori kulturi Grada Zagreba, pisanju ženskih autora i online časopisu za književnost.

Što je to kreativno pisanje?

Svako pisanje može biti kreativno. Za sve one koji vjeruju u snagu pisane riječi, njenu moć i odgovornost svako je pisanje kreativno. Od pisanja poruka koje ostavljamo na frižideru, sms poruka, e-mailova, poslovnih dopisa, magistarskih radova do pisanja koje "učimo" u našem Centru za kreativno pisanje. Bez obzira da li pišemo kratku priču, roman, dramu, scenarij ili prevodimo neki tekst, uvijek smo kreativni. Kreativnost podrazumijeva stvaranje novog, vlastitog, originalnog i jedinstvenog. U ovom slučaju teksta.

Koliko ljudi koji ne žele postati profesionalni pisci mogu profitirati od radionica ovakvog tipa?

Mislim da u svima nama koji pišemo, a nismo profesionalni pisci, postoji želja da naše tekstove netko čuje i objavi. Često o tome samo maštamo ili se opravdavamo: "Ma ne, ja samo pišem onako, za sebe. Ja ne želim objaviti knjigu. Ne, ni slučajno ne želim biti profesionalni pisac." Ne razmišljamo pritom o stvarnom značenju te riječi, o tome može li profesionalni pisac živjeti od pisanja. Ali dok stojimo ispred izloga knjižare ponekad nam se zamuti pogled i na koricama knjiga ugledamo svoje ime. Jedan dio polaznika dolazi upravo s tom željom. Dolaze sa započetim, ponekad i potpuno dovršenim rukopisima romana, kratkih priča, drama, očekujući da njihove tekstove možda prvi puta ocijene profesionalci i nadajući se da će naći put do izdavača. To su, dakle, oni koji ipak možda žele postati profesionalni pisci.

Ima i onih koji nikada nisu ništa napisali a osjećaju da im je potreban samo poticaj i kreativno okruženje. Pisanje je usamljenički i ponekad vrlo težak posao. Pišući, izvlačimo iz podsvijesti neke priče za koje ni slutili nismo da postoje, a u svakoj su tragovi naših vlastitih životnih priča. Međutim, kada polaznici dođu na radionicu i počnu pisati, problemi postaju zajednički. Treba li čekati inspiraciju i trenutak nadahnuća i kako pisati ako je nema? Kako nastaviti kada u pola rečenice naš lik "zašuti"? Kako završiti kratku priču koja je postala najzanimljivija na drugoj kartici, a mora biti kratka priča?

Bez obzira na motive i želje s kojima dolaze, vjerujem da svi "profitiraju". Profit su ljudi koji nas slušaju dok prvi puta čitamo svoj tekst nekome kome nismo uvijek i bezuvjetno najbolji. Profit je njihovo mišljenje i ocjena teksta koja nije uvijek onakva kakvu priželjkujemo, ali koja će naš tekst učiniti boljim. Profit je zadovoljstvo koje osjećamo kada napišemo zadaću, a voditelj kaže: "Odlično." Na kraju, za one koji pišu pisanje je uvijek profit, a sve ono što polaznici dobivaju u Centru samo su vrlo visoke kamate koje im mogu osigurati trajno uživanje u književnosti.

Gdje ljudi najviše zapinju? Na likovima, priči, kraju, zapletu? Kako im se uopće može pomoću u kreativnom procesu?

Postoje neki zajednički problemi, neka "opća mjesta" na kojima većina polaznika zastaje i traži pomoć. Problem strukture, zapleta, inspiracije, likova. Ponekad se čini da je sve podjednako teško . Očaravajuća lakoća riječi koje klize pred našim očima dok ih čitamo postaje pretežak teret dok gledamo u prazan, bijeli ekran. Ali ljudi su ipak različiti pa tako i problemi s kojima se pišući suočavaju. Netko ima likove, čine se jako zanimljivima, oduševljen je njima, ali nikako da progovore. Netko je sjajan u dijalozima, ali opis jesenjeg sutona u kojem likovi proživljavaju dramu rastanka postaje nepremostiv problem. Pomoć dolazi već u onom trenutku kada tekst podijelimo s nekim, kada prihvatimo kritiku i savjet ili kada voditelj "izbaci" pola rečenice. Pomoć je poticaj na pisanje i podrška koja dolazi iz grupe i kroz zadaće koje, naravno, nisu obaveza, ali razvijaju naviku redovnog pisanja što je neobično važno. Jer u pisanju je najvažnije pisati. Jedan od naših voditelja rekao je da ne treba čekati inspiraciju sjedeći na osunčanoj livadi, pokraj bistrog potoka i tužne vrbe.

Inspiracije može biti najobičnija riječ, poput stola, parka, vješalice i sl. Ponekad je dovoljna samo ta jedna riječ koja će nas odvesti do lika, i dalje u priču, roman, dramu. A osjećaj koji nas ispunjava kada odlazeći s radionice o sebi razmišljamo kao o piscima neprocjenjiva je pomoć našem samopouzdanju i kreativnosti.

Vuković Runjić je izdala knjigu vaše polaznice Marijane Perinić. Koliko je teško novom autoru objaviti svoj rukopis?

Najiskreniji odgovor bi bio, jako teško. Ali knjiga Marijane Perinić koja je objavljena u izdavačkoj kući Vuković&Runjić, dokazuje da je ipak moguće. Kriza o kojoj neprestano slušamo i koju nažalost živimo, nije mimoišla ni izdavaštvo. U takvim vremenima knjige se vjerojatno među prvima brišu s lista prioriteta. No, unatoč brojkama koje govore o značajnom padu prodaje knjiga, pisanje je kao što kaže Vladimir Nabokov "nešto između privida, igre i božanskog", dakle nešto bez čega oni koji jednom tu igru zaigraju, ne mogu živjeti. Mogu na neko vrijeme odustati od igre, ali sasvim je sigurno da će joj se jednoga dana opet vratiti. A naš Centar, uz sve ostalo, ipak pruža mogućnost autorima da dođu do izdavača. Ne na način da osigurava izdavanje knjige, ali činimo sve da pronađemo one izdavače i urednike koji će pročitati rukopis i procijeniti njegovu vrijednost i nakon toga, možda objaviti knjigu.

Naša je želja, što nažalost opet ovisi o financijskim mogućnostima, da pokrenemo izdavanje knjiga polaznika Centra, u biblioteci koja će biti rezervirana samo za njih. Ja vjerujem u ovaj Centar, u sve nas koji smo u njega ugradili puno svojih želja i puno ljubavi prema pisanju i književnosti. Ali ono u što posebno vjerujem to su polaznici koji su u ove tri godine sudjelovali u radionicama, njihov napredak u pisanju i sjajni tekstovi koji su nastali tokom radionica. Zbog svega toga gotovo sam sigurna da ćemo uskoro u našoj biblioteci i u izlozima knjižara imati knjige novih autora - naših polaznika.

Može li se od književnosti živjeti? Što u hrvatskoj znači uspješan autor?

Iako je to pitanje koje se već godinama postavlja, a većina profesionalnih autori će bez imalo razmišljanja odgovoriti: ne, ne može, nedavno je u Globusu objavljen zanimljiv članak upravo o toj temi. Točnije, polazeći od činjenice da se od pisanja u Hrvatskoj ne može živjeti, Robert Perišić pokušava pronaći odgovore i mogućnosti da hrvatski autori zaista žive samo od pisanja. S obzirom na relativno malo tržište u Hrvatskoj i još uvijek vrlo mali broj autora koji svoje knjige objavljuju u drugim zemljama, jedna od mogućnosti koju Perišić predlaže je i pomoć (kroz potpore, stipendije i slično) države, odnosno Ministarstva kulture i Grada. Da li će država pronaći načina i mogućnosti da im pomogne ne znam, ali svakako podržavam takve ili slične prijedloge i naš će Centar raznim akcijama doprinijeti tome.

Uspješan autor u Hrvatskoj? Postoje različiti kriteriji uspješnosti, ali u odnosu na percepciju javnosti uspješan autor je onaj čije su knjige na vrhu top-ljestvica čitanosti, onaj o kojem mediji najviše pišu i čije slike najčešće gledamo u različitim rubrikama, nažalost, prečesto to nisu rubrike kulture. U svijetu koji trenutno živimo uspješnost se otkriva kroz zaradu, prisutnost u medijima i određenu moć koja iz toga proizlazi. Po tim kriterijima uspješni autori su Vlatka Pokos, Nives Celzijus, Gotovac, Dino Bubičić. Bez namjere da se podcijene brojke koje govore o prodanosti njihovih knjiga uvažavam činjenicu da postoji tržište za njihove knjige. To je zakon tržišta i legitimno pravo svakoga od nas da kupuje i čita ono što želi.

Međutim, postoje i neki drugi kriteriji, književno-teoretski, kriteriji kojima se knjige vrednuju u ozbiljnim književnim kritika, kojih je sve manje i koje nisu na jednak način zastupljene u medijima i dostupne javnosti. Sloboda tržišta bi morala osigurati jednaku zastupljenost svim objavljenim knjigama i nakon toga prepustiti čitaocu da izabere što će čitati ili kupiti. Tek tada bi mogli govoriti što znači biti uspješan autor u Hrvatskoj i tko su oni.

Naravno, nije uvijek i nije sve crno-bijelo. Iz tog međuprostoru, iz te pomalo sive zone ipak do nas dolaze knjige autora koje zadovoljavaju sve kriterije i polako, ali sigurno zauzimaju mjesto na top-ljestvici čitanosti. I uspješnosti.

Poezija i CeKaPe?

Priča o poeziji u CeKaPe je zanimljiva. Kada smo pokreatli ovaj Centar, razmišljajući s kojom radionicom početi, svi su govorili: "Počni s poezijom. Poeziju svi pišu ili su bar svi pokušali pisati poeziju". Međutim, u tri godine uspjeli smo održati samo jednu radionicu poezije. Sudeći po interesu polaznika, svi pišu sve, osim poezije. Ali, sigurna sam da će i pjesnici doći.

Koja je posebnost ženskih autora?

Nema posebnosti ženskih autora. Postoje posebnosti samo po kriteriju kvalitete tekstova koji su dobri ili loši. Iako su nam senzibiliteti različiti, povijest književnosti ali i recentna književna produkcija dokazuju da su teme kojima se muškarci i žene bave u svojim knjigama vrlo slične. Način na koji ih opisuju uvijek je individualan i jedinstven, ali kada ne bi znali ime autora, mislim da bi bilo vrlo teško prepoznati tko se krije iza teksta, muškarac ili žena.

U naš Centar dolaze većinom žene, ali možda samo zato što nas jednostavno više ima ili kao što se našalila jedna naša polaznica, zato što muškarci teže priznaju da im je potrebna ili dobrodošla pomoć. No, u zadnje vrijeme ipak ih ima sve više i vjerujem da će i u našem centru uskoro nastupiti apsolutna ravnopravnost spolova.

Koliko grad Zagreb pomaže kulturi, iz vašeg dosadašnjeg iskustva? Treba li ovakvim radionicama uopće pomoć institucija ili trebaju biti prepuštene na milost i nemislost tržišne utakmice?

Grad Zagreb pomaže kulturi. Da li je to dovoljno i da li bi mogli više? Svi znamo u kakvoj se gospodarskoj i financijskoj situaciji nalazimo i svi mislimo da bi morali imati više i živjeti bolje. Bar oni koji žive od vlastitog rada. Ali, jednako tako sam svjesna da su sredstva Grada premala za sve one koji su na bio koji način uključeni u kulturni život grada. Pomoć je, naravno, potrebna jer su troškovi poslovanja preveliki u odnosu na prihode koje centar ostvari od kotizacija za radionice. Ono što bi u svakom slučaju pomoglo je pomoć vezana uz prostor u kojem se radionice održavaju, koji plaćamo po tržišnoj, priličnoj visokoj cijeni. Mislim da bi tada bilo puno lakše opstati u tržišnoj utakmici.

Što je on-line časopis CeKaPe-a?

On-line časopis je zamišljen prvenstveno kao časopis Centra, odnosno polaznika, časopis u kojem će oni moći objaviti svoje radove. Kratke priče, dijelove romana, recenzije knjiga, prijevode, sve one tekstove koji nastanu na radionicama, a voditelji ih ocijene uspješnima. Uz taj prostor koji će u svakom broju biti rezerviran samo za njih, u Časopisu ćemo objavljivati i ostale tekstove vezane uz pisanje i književnu produkciju. Ove školske godine smo otvorili prijave i za radionicu uređivanja časopisa želeći da svi zajedno uređujemo časopis. Nažalost, prijavilo se premalo polaznika. To je jedan od razloga što na našoj web stranici još uvijek nije objavljen 1. broj. No, formirali smo uredništvo koje čine svi voditelji radionica i odlučili za veljaču pripremiti 1. broj.