Mirjana Mrkela zadarska je spisateljica koja brani boje lokalne književne produkcije na predstojećem književnom festivalu KaLibar bestival.

U petak 19.9. drugog dana festivala, na književnoj večeri će se predstaviti Zadranima zajedno s mladim književnicima koji predstavljaju sliku suvremene hrvatske književne produkcije. U 20:00 sati, u dvorištu Kazališta lutaka će joj se pridružiti Marijo Glavaš, pjesnik i književni aktivist iz Splita, Marko Gregur, mladi književnik iz Koprivnice i dobitnik nagrade Prozak za ovu godinu, Kristijan Mirić, šibenski bloger koji je svoja iskustva s bloga „Informatičar starog kova" upravo ukoričio u knjizi i Robert Nezirović, zadarski autor s novom knjigom.

Mirjana iza sebe ima tri uspješne knjige i niz nagrada. Kao književnica za djecu njezini su radovi objavljivani i zapaženi na nizu festivala i objava, a sve više je uključena i u projekte za odrasle.

Razgovarali smo s njom povodom gostovanja na KaLibru.

Mirjana, ono što se jasno ističe u tvojoj biografiji je da si slijepa. Sljepoća te je na neki način gurnula naprijed i dotadašnju ljubav prema književnosti pretvorila u pravi posao. Pri tome, ne samo da si već objavila tri knjige nego u pripremi imaš i niz drugih projekata među kojima i jedan koji na poseban način tematizira upravo slijepe i slabovidne, koji su junaci tvog romana. Koliko je sljepoća velik hendikep u pisanju i možeš li cijelu situaciju okrenuti na svoju korist, kao što bi to ovaj roman mogao?

Da, sljepoća jest hendikep. Međutim, ne vjerujem da ću pisanjem zaraditi dovoljno za neku ozbiljniju liječničko-tehničku igračku, koja bi me bar djelimice riješila toga hendikepa.

Ne radi se samo o uređivanju teksta, čitanju i sličnim elementarnim radnjama, nego i o promatranju, osobito ljudi, njihovih suodnosa, lica, reakcija itd.

Sljepoća ni kao tema nije prednost, jer ima mnogo rjeđih i zanimljivijih situacija nego biti sam u tami, dok nešto šuška pred vratima.

Prednost sljepoće za mene kao pisca jest svojevrsna javna osamljenost, ono što glumci mukotrpno vježbaju. To je nadalje mogućnost, više nego sposobnost, sagledavanja svijeta nematerijalnim očima, a Mali princ kaže da se samo srcem dobro vidi. Koliko ja dobro vidim, to ću još provjeriti kod čitatelja.

Među knjigama koje si objavila posebno je dobro odjeknuo Dragi Olivere dječji roman koji je dio nagradu Grigor Vitez za najbolju dječju knjigu 2012-te godine. Ono što je posebno zanimljivo je to da si knjigu izdala sama, dakle, nije se našao izdavač za najbolju knjigu godine. Kako je to moguće? Nadam se da je u međuvremenu knjiga polučila zaslužen uspjeh i isplatila ulaganje na koje bi bila prisiljena. Također se nadam da su izdavači napokon prepoznali potencijal tvog pisanja.

Da, kao što je nadaleko poznato, objavila sam preko nekoliko knjiga i urednici su me polako počeli primjećivati.

Glede isplativosti, ona ni u kojem slučaju nije financijska, a neće to ni biti sve dok ne prodam više tisuća primjeraka. Za sada ono malo što zaradim investiram u slijedeću aktivnost. A aktivnosti i ideje prestižu jedna drugu.

Uz slikovnice, romane za djecu, mlade i odrasle, pišeš i poeziju. Objavila si jednu knjigu pjesama Ljubavne pjesme, koja sadrži tvoje "starije" pjesme, no tvoje pjesništvo je vrlo živo.

Prošlu jeseni si na natječaju Hrvatskog društva pisaca i Založbe Pivec iz Maribora pobijedila s najboljom neobjavljenom pjesmom Puževi na kiselo i time postala hrvatska predstavnica na Europskom pjesničkom turniru 2013. Riječ je o velikoj časti i priznanju tvog djela. Kako je prošao sam turnir?

Europski pjesnički turnir nije bio osobita čast, nego slatko malo iskustvo. Počašćenije i dobrodošlije sam se osjećala na bosanskoj književnoj manifestaciji Vezeni most, gdje sam također predstavljala Hrvatsku, iako ne mogu reći da su Slovenci negostoljubivi.

Volim putovati i jedva čekam da me netko negdje zove.

Poeziju pišem rijetko, ali baš danas motam po glavi neki početak, koji bi glasio ovako: Zašto mislite da ja nikada nisam bila na toj Kolubari?