Razgovarali smo s mladom književnicom Teom Tulić, koja gostuje na zadarskom KaLibar bestiValu

Tea Tulić je rođena u Rijeci 1978. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima. Kratke priče su joj prevođene na engleski, francuski, slovenski i poljski jezik.  Nastupala je na mnogim književnim festivalima u regiji. 2011. osvojila je nagradu Prozak koju dodijeljuju Algoritam i Zarez za najbolji rukopis autora do 35 godina. 

U sklopu te nagrade objavila je fragmentarni roman “Kosa posvuda” koji je Vijesnik svrstao u pet najboljih proznih knjiga u 2011, a Jutarnji List u polufinale istoimene nagrade. Hrvatsko Ministarstvo kulture je knjigu nagradilo kao jednu od najboljih romanesknih ostvarenja u 2011 po kriteriju visoke književno- umjetničke vrijednosti. Bila je prva stipendistica književne rezidencije KROKODIL u Beogradu gdje joj je također objavljena knjiga. Članica je neformalne riječke književne skupine RiLit .

2014. na Internet stranici Bandcamp objavila je, u suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski Premijeri,  spoken word album “Albumče”.  

Tvoj prvi roman "Kosa posvuda" otvorio je mnoga vrata. Ono što je publika i kritika prepoznala je emotivna naracija koja ne klizi u patetiku, svježina izraza i vrlo zanimljiva forma... koliko je teško autoru nakon svega toga pustiti tekst, odvojiti se od njega?

Ako je tekst stvaraocu - dijete, jer mu daje život, onda to dijete, po prirodi odnosa, u nekom trenutku postane „odmetnik“. Zaživi za sebe i druge, gotov je sa stvaraocem, a to je dobro.

Ovakvo pitanje se osobito postavlja onima koji za pripovijedanje uzimaju prvo lice jer je težak otklon od ideje autorskog glasa. Ali, ako autor makne svoj ego i već sam po svojoj prirodi zna da je književnost prostor slobode koja uklanja balvan između fikcije i takozvane stvarnosti, onda će ideja odvajanja postati neminovna već tijekom kreacije.

Ako početno „ja“ kreće od autora, onda se neminovno putem pokorava tekstu (životu kao takvom), onome što ga dalje oblikuje i usmjerava. Izraz, forma i poetika ga rekreiraju pa taj glas dobiva novi život, nove živote. Proces odvajanja je tu neminovan, logičan. I, da, može biti pomalo mučan.

Smatraš li da su književne nagrade blagoslov ili prokletstvo?

Možda se radi o prokletstvu blagoslova da možemo preispitivati bilo što, na primjer smisao nagrade. 

Autoru sa zdravim samopouzdanjem nagrada kao blagoslov možda i ne treba, ali, ako je imalo nesiguran u sebe, onda će biti nesiguran i u tu nagradu, ona mu može biti i  teret. Nagrada, kao i bilo što drugo, ima dvije strane.

Premda sam osvojila neke nagrade, često se ne prijavljujem na natječaje zato jer mi je to uglavnom gnjavaža, počnem razmišljati o tome na koji način bi se mogao moj tekst svidjeti žiriju i onda mi vlastiti rad postane besmislen.

Sviđanje može biti posljedica, nikako ne bi trebalo biti cilj. Nagrade mogu biti vrlo korisne, nekad od njih možeš platiti režije, možeš upoznati i neke dobre ljude, osvojiti neko vrijeme i prostor, ali, ako ta statua, uplata ili fina večera na koncu uobličuju i  sav smisao i horor stvaranja djela, to postaje trenutak groteske.
 
Postoje li autori koji su imali veliku ulogu u tvojem stvaranju?

Naravno, neke srećem po gradu, neke ne mogu sresti nigdje osim u njihovim rečenicama. I ti susreti su i blagoslov i prokletstvo (smijeh).  Da ne nabrajam sad njihova poznata i manje poznata imena, želim istaknuti one koji su tu - katapultovce koji su mi pružili svoje ruke i umove, otkrili prostor djelovanja, a  svakako i Dašu Drndić i Olju Savičević Ivančević koje su čitale moje tekstove prije nego se išta od ovakvih intervjua dogodilo i koje čitam i cijenim.  

Dio si riječke književne scene koja pošteno ''parira'' zagrebačkoj, kako ste se povezali i što vas sve (još) drži zajedno?

Kada pričamo o sadašnjoj mlađoj književnoj sceni koja svoju bazu nije našla u ogranku DHK –a,  prvo povezivanje je nastalo u Katapultu 2006. godine.

Tamo smo radili zajednički na tuđim i vlastitim tekstovima, rukopisima, imali čitanja. Zatim je neko kratko vrijeme postojala neformalna skupina „Pokojni“ koja je književno djelovala na blogu, a prvo povezivanje koje je imalo za posljedicu vidljivost riječke scene dogodilo se na Sajmu knjiga Kičma gdje nas je nekolicina nastupala.

Tu je Vlado Simčić Vava okupio nas devet pa smo oformili Ri Lit. Mi se nismo povezali na estetskoj ili političkoj razini već samom činjenicom da nas ima, da pišemo, da želimo kontakt s publikom, književnu večer koja će naš rad pokazati gradu i svima onima izvana koji žele to primijetiti i da na taj način damo potporu jedno drugome u stvaralaštvu. Kroz sve te suradnje bilo je i svađanja i mirenja i malodušja i punodušja.

Različiti smo ljudi, različiti autori s različitim pristupom književnosti, društvu, volimo vlastite samoće, druge mogućnosti, prirodno je da se uz zagrljaje i sukobimo. Tu treba spomenuti i mlađe autore i autorice koji nisu djelovali u sklopu navedenih grupa već samostalno. Ima ih dosta, dobri su, rade.

Rijeka je mali grad, nalijećemo jedni na druge stalno, imamo što imamo i s tim se treba snaći, krčiti puteve, decentralizirati cijelu stvar djelovanjem od kuće na van.

Mislim da se ne moramo kretati po metropoli da bi nam netko udijelio ili dodijelio vrijeme i prostor,  ne treba nam top lista u Pol ure kulture (nimalo mi nije žao što su ukinuli tu emisiju). Nije to inat, to je želja da radiš neovisno o drugome. To nas valjda i razdvaja i drži - udruživanje radi neovisnosti. Paradoks, svugdje paradoks.

Kako predstaviti ''Albumče''? Kako je nastao ovaj projekt?

„Albumče“ je spoken word album, ali ne u klasičnoj izvedbi. Obično je glazba na takvim čitalačko- glazbenim albumima samo pozadinska, popratna. Mi smo ovdje učinili glazbu ravnopravnim elementom izgovorenom tekstu. To nije čitanje teksta uz glazbu, već jedno drugo drži za ruku i vodi.

Ideju o stvaranju ovog albuma je predložio Enver Krivac. On i njegov glazbeni kolektiv Japanski Premijeri se godinama, što zajedno, što samostalno, bave glazbom slobodno i prirodno bez žanrovskih ograničenja, iako su znanjem o glazbi itekako potkovani (znanje mnogima čini uteg oko vrata za nesputanu kreaciju, ali ne i njima).  
Ideja je bila da ja na rezidenciju u Beograd, gdje sam boravila 2012, ponesem diktafon i snimam sebe dok čitam svoje novonastale zapise, a potom radimo glazbu u Rijeci.

Mi smo to napravili, dignuli na Bandcamp i vjerovali kako je to s time gotovo.

Vlastite riječi su mi se obile o glavu kad sam napisala u popratnom tekstu za Albumče da ništa u tom putovanju nije dovršeno osim Albumčeta. 

Jer je to bila ideja bez nastupa, ali s  interesom drugih za našim izvođenjem uživo - album se počeo mijenjati, rasti, razvijati. Sad imamo potpuno drugačije verzije stvari na albumu.

Nalazimo se, sviramo, stvaramo nove ideje, zvuk, Japanski Premijeri su još prisutniji, ja opuštenija. Nismo znali kako će ljudi reagirati na posljedicu ove suradnje. Radili  smo ono što nam se sviđalo i  dobili pažnju. Lijepo je to.