U povodu igranja predstave Mobitel u HNK Zadar razgovarali smo sa glumicom i osnivačicom Kazališta Moruzgva, Ecijom Ojdanić, koja nam je otkrila svoje buduće planove sa kazalištem ali i o nekim vječnim, glumačkim pitanjima.

Prošlo je deset godina od Vaše posljednje suradnje sa HNK Zadar (Tko se boji Virginije Woolf?). Jeste li imali priliku pogledati neku predstavu koju ste radili u izvedbi nekog drugog kazališnog ansambla s obzirom da je tekst omiljen među redateljima?

Za vrijeme pripremanja predstave živjeli smo u Zadru, to je romantični, histrionski način bavljenja glumom i tu si da se samo baviš svojom ulogom i kazalištem. Moja kćer je ovdje prohodala. Sa lijepim osjećajem dolazim u Zadar.

Naravno da je uvijek zanimljivo gledati likove koje si glumio ili koje bi htio glumiti, zanimljivo je propitkivanje kako je netko nešto napravio, kako je netko drugi našao rješenje. Zato je kazalište zanimljivo i vječno. Ta literatura jest tako dobra, i zato je i mnogim glumcima među omiljenima. Uvijek postoji nova inspiracija i okolnosti u vremenu, životu i društvu koje će utjecati na svježi način na materiju. Zato su veliki pisci - veliki pisci.

Istoimenu predstavu režirao je Ivan Leo Lemo, s njim danas surađujete u Vašem kazalištu. Zašto Vam je Lemo jedan od omiljenih redatelja?

Ljudi se prepoznaju po senzibilitetu, temperamentu. Priča sa Kazalištem Moruzgva i jest počela sa prijateljima. Prva predstava, Gola u kavezu, imala je premijeru 2009. godine, nastala je u njegovom dnevnom boravku i mojoj kuhinji. Kasnije smo pozvali Anu Begić i Barbaru Nolu. Predstava je doživjela uspjeh, povremeno igra i dan danas. Uspjehom te predstave sam shvatila da ima smisla raditi predstave. Sada pripremam sedmu.

Predstava Mobitel dobila je različite nagrade, a Dado Ćosić nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najboljega sporednog glumca

Specifično za naše kazalište je da uvijek radimo glumačke predstave da glumci mogu pokazati svu raskoš svojega talenta, znanja i senzibilnosti. Obzirom da smo putujuće kazalište ograničeni smo brojem uloga. Pretražujući tekstove u ruke mi je dopao taj tekst, a Krešo Dolenčić je imao želju raditi u malom, nezavisnom kazalištu, čime je meni učinio veliku čast, zajednički smo odlučili da je to pravi tekst za Moruzgvu.

Tekst je napisan 2007. i kao da je proročanski. Sergi Belbel je jedan od najboljih katalonskih pisaca. Ova drama je izvođena u više od deset zemalja diljem Europe. Radi se o crnoj komediji, radnja započinje terorističkim napadom koji se dogodio na aerodromu, u predstavi su četiri kompleksna lika, a osnovna pitanja kojima se mi bavimo su neriješeni, komplicirani odnosi majke i kćeri i majke i sina. Njih okolnosti povežu u situaciji eksplozije. Kada smo prije godinu i pol započeli predstavu radili smo je dosta groteskno. Odigrali smo je više od četrdeset puta, jako je lijepo primljena, moji kolege su dobili nagrade na koje smo jako ponosni. Svaka nagrada ovako malom kazalištu znači veliki kompliment. Međutim, okolnosti su se promijenile. Nažalost, terorizam je došao pred naša vrata i sada kada igramo tu predstavu svi se osjećamo drugačije.

Možete li usporediti hrvatske i španjolske dramatičare

Mislim da je našim dramskim piscima izuzetno teško, jako se malo izvode hrvatski tekstovi. Mi sada ostvarujemo suradnju sa Ninom Mitrović, mladom, ali nagrađivanom dramskom spisateljicom koja je prevođena i na strane jezike, sa njom spremamo premijeru za ovu godinu. Zašto je tomu tako da hrvatska kazališta sve manje izvode djela suvremenih hrvatskih dramatičara ne znam i žao mi je. Mislim da nitko ne može progovoriti o zbilji kao netko tko živi i osjeća  naše okruženje.

Radili ste predstavu Bobočka ili drugih sto strana F. Latinovicza. Biste li mogli biti Bobočka na jedan dan

 Mislim da bi svatko od nas to htio. Prekonzervativno sam odgojena da bi mogla tako živjeti. Ona je odrasla početkom 20. stoljeća u visokom građanskom društvu tadašnjeg Zagreba i vjerojatno su njeno podrijetlo, obrazovanje i društveni status bili ključni da razvije svoju prirodu, ljepotu i erotsku inteligenciju. Krleža je njezin bunt i životnu situaciju pretvorio u manifest slobode koji se u njenom slučaju sveo na obilaženja muškaraca, ali je to radila sa puno ukusa, pošteno i dosljedno, zato mi je zanimljivo i igrati je.

U Vašem kazalištu obrađujete teme bliske ženama i također radite predstave za djecu

Bavimo se vulnerabilnim skupinama, naše su predstave društveno angažirane. Volim osjećaj koji daje kazalište, kada se poslije predstave izađe van sa dojmom da smo barem malo pametniji, bolji, kada nešto više doznamo o samima sebi. Kazalište mora odgajati i upozoravati. Ipak su mi najbliskija ženska pitanja i samim time smo se profilirali kao jedino kazalište u Hrvatskoj koje se bavi tim pitanjem. Imali smo dvije dječje predstave, djeca su skupina kojom se treba uvijek baviti, ali u smislu tržišta smo se odlučili na kazalište za odrasle.

Kako ste odabrali ime kazališta, koju simboliku krije

Kada sam osnivala kazalište nisam imala pojma da će biti uspješno i proizvoditi predstave. U to vrijeme kada je kazalište bio u osnivanju često sam koristila metaforu simbioze moruzgve i raka samca, moruzgva živi gdje i biljka i životinja, spajaju kopno i more, tako mislim da kazalište treba biti spajati različitosti, treba publiku da bi živjela s njom u simbiozi i treba uvijek nuditi nešto novo i drugačije što je jako teško definirati, a opet nam je zanimljivo.