Koliko je baratanje modernim spravicama za komunikaciju ušlo u pore našega svakodnevnog života pokazala je predstava Mobitel.

Riječ je o predstavi suvremenoga španjolskog dramatičara Sergia Belbela koju je na domaću scenu postavio iskusni i cijenjeni redatelj Krešimir Dolenčić te je režija, sukladno tomu, bila na očekivanom nivou.

Ova komedija situacije i karaktera, cinična s mjerom, govori o dvjema različitim majkama i njihovom djecom koje se nađu na aerodromu na kojemu eksplodira bomba. Lica ovoga djela upoznaju nas sa još puno ostalih lica, sve kroz telefonske razgovore svakoga sa svakim, stalno i neprestano. Suvremena otuđenost tjera lica da veći dio predstave komuniciraju preko žice, a ne lice u lice.

Bomba je, doznaje se u posljednjoj rečenici predstave, aktivirana preko mobitela što skriva poruku: za sve svoje eksplozije smo sami odgovorni.

U predstavi se posebno ističe Nataša Dorčić koja je svojom interpretacijom žene koja je prošla razvod i živi na tabletama, donijela lik koji ne izaziva podsmijeh nego empatiju rezerviranu za sve češću sudbinu žena u modernome društvu. Dorčić je odigrala vjerodostojno ulogu svojom uvjerljivošću i srdačnošću te toplom nenametljivošću vladanja scenom. Ona i Ecija Ojdanić igraju dva kontrastna lika koja vrlo solidno koegzistiraju na sceni. Njihovo je nadopunjavanje dinamično, duhovito i uigrano te predstava donosi određene obrate na neočekivanim mjestima Izvedba je bila korektna, a kvaliteta glumačke postave pridonosi dinamici predstave.

Koliko se i preko mobitela može doživjeti osobna kataklizma ali i oslobođenje, jasan je pokazatelj da je neizbježna prisutnost svih digitalnih pomagala koja su nam servirana i nametnuta. Ipak, balans je potreban da ne bismo postali tek puki dio hladne statistike koja nam se svakodnevno nameće.