Vječne kemikalije vežu se na proteine u krvi zbog čega vjerojatno izazivaju upalne procese i otežavaju imunološke reakcije organizma.

Per- i polifluoralkilne tvari (PFAS) koje smo opisali u prethodnom tekstu, skupina su kemikalija razvijenih zbog izvanrednih svojstava otpornosti na vodu, masnoću i toplinu. Upravo zato nalazimo ih u stotinama proizvoda: od vodootpornih jakni i neprianjajućih tava do ambalaže za hranu i kozmetike. No, njihova stabilnost ima tamnu stranu: PFAS se gotovo ne razgrađuju u prirodi, a često se akumuliraju u živim bićima, uključujući ljude.

U organizam dospijevaju putem kontaminirane vode za piće, hrane, udisanjem čestica u prašini, pa čak i preko kože. Jednom kada uđu u tijelo, mogu ondje ostati godinama, potencijalno utječući na razne fiziološke sustave, uključujući imunološki.

Znanstvena istraživanja posljednjih godina sve više ukazuju na povezanost PFAS kemikalija s poremećajima imunološke funkcije. Studije su pokazale da izloženost određenim PFAS-ima može smanjiti razinu antitijela nakon cijepljenja, što znači slabiju zaštitu od bolesti poput gripe ili COVID-19.

Istraživanje provedeno u Danskoj, primjerice, pokazalo je da su djeca s višim razinama PFAS-a u krvi imala slabiji odgovor na cjepivo protiv difterije i tetanusa. Također, neke studije povezale su PFAS s većom učestalošću respiratornih infekcija, posebno kod djece.

Mogući mehanizmi djelovanja uključuju narušavanje funkcije limfocita, promjene u citokinima i modulaciju upalnih odgovora. Zbog svega navedenog, Europska agencija za okoliš (EEA) i američki CDC sve više upozoravaju na PFAS kao potencijalne imunotoksikante.

Što pokazuju istraživanja?

Povezanost PFAS-a s autoimunim poremećajima izazvala je posebno zanimanje znanstvenika. Neke epidemiološke studije povezale su više razine određenih PFAS-a u krvi s povećanim rizikom od bolesti poput sistemskog lupusa, Hashimotovog tireoiditisa i reumatoidnog artritisa. Mehanizmi nisu do kraja razjašnjeni, ali pretpostavlja se da PFAS mogu narušiti ravnotežu imunološkog sustava, potaknuti upalne procese ili omesti funkciju T-limfocita.

Važno je napomenuti da dokazi nisu uvijek konzistentni. Znanstveni nalazi o učincima PFAS-a na zdravlje pokazuju varijabilnost: neke studije pokazuju snažne veze, druge ne nalaze statistički značajnu povezanost, osobito kod nižih razina izloženosti.

Primjerice, iako su neke velike kohortne studije pronašle vezu između PFAS-a i smanjenog odgovora na cjepiva ili rizika od raka, druge nisu utvrdile jasne uzročno-posljedične odnose ili su pronašle samo slabe povezanosti.

Nisu sve studije pronašle značajnu povezanost, a razlike između vrsta PFAS-a, razina izloženosti i genetskih predispozicija populacija kompliciraju donošenje jasnih zaključaka.

Što znanost još ne zna?

Iako se sve više pokazuje da PFAS mogu imati negativan utjecaj na imunitet, znanost se suočava s nizom izazova. Prvo, PFAS kemikalije nisu homogene – različiti spojevi imaju različite biološke učinke. Drugo, dok su visoke razine izloženosti povezane s većim rizicima, učinci niskih, kroničnih izloženosti još se istražuju. Treće, istraživanja su često opažajna, što otežava dokazivanje uzročnosti.

Zbog tih nesigurnosti, dio znanstvene zajednice poziva na dodatna longitudinalna istraživanja koja bi bolje razjasnila utjecaj različitih PFAS spojeva na ljudski imunološki sustav.

Unatoč određenim nepoznanicama, prevladavajući dokazi sugeriraju da PFAS mogu imati štetne posljedice po imunološki sustav. S obzirom na njihovu perzistentnost i bioakumulaciju, najbolji pristup trenutačno je primjena principa predostrožnosti: gdje god je moguće, treba smanjiti izloženost PFAS kemikalijama, osobito kod ranjivih skupina poput djece. Na taj način čuvamo zdravlje pojedinaca i širih zajednica, dok istodobno omogućujemo znanosti da nastavi istraživati ovaj kompleksni fenomen.

Za ovo istraživanje korišten je Chat GPT4.5 plus u opciji “deep research”.