”Otok ljubavi”, ”vrata Dalmacije”, ”otok pješaka” sve su to nadimci jednog malenog otočića ogromne ljepote koji se smjestio u zadarskom arhipelagu. Riječ je Silbi koju bismo mi opisali stihom iz poznate pjesme Dječaka – ”…ovdi je more prozirnije nego vitar”. Silba se može pohvaliti pravim otočkim polaganim životom u kojem nema buke automobila, već samo uživanje na koju god stranu bacili pogled.

Silba je nadimak ”vrata Dalmacije” zaslužila zbog toga što je najsjeverniji otok u zadarskom arhipelagu. Otok ima površinu od svega 15ak kilometara kvadratnih, međutim to ga nije spriječilo da nosi još jedan naziv, a to je otok pomoraca, o čemu svjedoče brojne kapetanske kuće koje i danas djeluju raskošno te potvrđuju status svojih vlasnika.

Na Silbi nema automobila pa se osjeti mirnoća, tišina i polaganost život čim zakoračite s katamarana ili trajekta na ovaj djelić raja. ”Karići” su jedino prijevozno sredstvo koje se koristi na otoku, a do sada su postali svojevrsni zaštitni znak Silbe.

Silba je i naziv jedinog naseljenog mjesta na istoimenom otoku. U sredini Silbe, malog otočnog mjesta, smjestio se i simbol cijelog otoka – visoka i uska bijela kula. Stanovnici je nazivaju Toranj ljubavi ili Marinićeva toreta. S Torete pogled puca na sve strane otoka i plavetnilo, a kula je spomenik jedne ljubavi o kojoj su slušale generacije Silbenjana.

Legenda glasi ovako:

U 19. stoljeću zaljubili su Petar Marinić i Antonija Mauro. Oboje mladi, lijepi i s mnogo planova o zajedničkom životu. Petar je bio mornar, a Antonija ga je s čežnjom dočekivala svaki put kada se vraćao s plovidbe. Prije odlaska na jedno putovanje obećao joj je: „Vjenčat ćemo se kada se vratim, oko kuće ćemo zasaditi vrt, a u vrtu toranj s kojeg ćemo gledati cijeli otok i more.” Uslijedio je poljubac i oproštaj.

Godine su prolazile, a Petar je upoznao svu okrutnost hladnih mora, obje Amerike, obale Australije. U isto vrijeme Antonija je spoznala sve oluje i nevere samoće. Na koncu se umorila od čekanja i udala za drugog muškarca. Nakon duge plovidbe svjetskim oceanima Petar se vratio na rodni otok nakon 20 godina. Ali nije bilo njegove Antonije. Pažnju mu je privuklo dijete koje je ličilo na njegovu ljubav iz mladosti. Prijatelji su mu kazali kako je to Antonijina kći Domenika, a Petar klekne pred nju i reče: „Antonija me nije čekala, ali ako majka nije mogla postati moja žena, onda će to postati kći. Čekat ću dok se ovo dijete ne razvije u ženu.”

Petar je bio uporan i čekao, dugih 20 godina koliko je trajala i njegova plovidba morima svijeta. Kada je oženio Domeniku, u vrtu je sagradio toranj davno obećan njezinoj majci, pokraj kojeg i danas stoji natpis: „Ovaj toranj je sazidan 1872. godine u znak ljubavi i vjernosti. Dao ga je sagraditi stari morski vuk Petar Marinić.”