Većina ljudi ljubav prema sebi uzima zdravo za gotovo. No ako doista sami sebe volimo, zašto onda ljubav tako rijetko osjećamo? Da bismo istinski voljeli druge, najprije moramo zavoljeti sebe i mnogi od nas padaju već na tom prvom zadatku

Stvoreni smo da volimo i da budemo voljeni, i jedino kada živimo u ljubavi, možemo iskusiti mir, ispunjenost i lakoću postojanja.

Prema taoističkoj mudrosti, put i cilj su jedno, stoga svaki oblik našeg djelovanja koji nije usklađen s tom univerzalnom, božanskom istinom nije vrijedan postavljenog cilja, i kao takav je negacija života.  

Cijeli je naš život potraga za ljubavlju. Sve što činimo motivirano je iskonskom potrebom da volimo i budemo voljeni.

No u toj potrazi najčešće griješimo, jer da bi nam život uzvraćao ljubav, moramo prije svega sami sebe voljeti. Većina ljudi ljubav prema sebi i ne propituje, nego je uzima zdravo za gotovo. No ako je tako i ako doista sami sebe volimo, zašto onda ljubav tako rijetko osjećamo? Zašto nam je život prožet težinom i zašto tako često sami sebi nanosimo bol!?

Mislimo da je za našu korist, a radimo protiv sebe

Kako ćemo se sami prema sebi odnositi, ovisit će o snazi našeg ega. Ego predstavlja naše svjesno ja, stoga ćemo sa zdravim egom uvijek činiti samo ono što je za nas dobro i što nas u najdubljim slojevima našega bića i podržava. To će nam uvijek donositi mir, ispunjenost, zadovoljstvo i ekspanziju, stoga je zdrav ego naša duhovna energija u pokretu. No ono što činimo jest rezultat naših podsvjesnih potreba, a one su često drukčije od onoga čemu svjesno težimo. Vrlo često, misleći kako nešto činimo u svoju korist, zapravo radimo protiv sebe.

Naime, snaga ega proizlazi iz našega emocionalnog identiteta. Taj je identitet bazičan, i on se počinje formirati zrcaljenjem roditelja i njihova odnosa prema nama već od našega šestog mjeseca života. U najranijim godinama života roditeljska ljubav, zaštita, pažnja i odobravanje esencijalni su za naš opstanak, ali i za način na koji ćemo poslije sami sebe percipirati; hoćemo li sebe voljeti te kako ćemo se odnositi prema sebi.

Roditeljske 'zasluge'

Svaki oblik nelagode koji smo u tim godinama iskusili prvo smo odražavali plačem, i ako su roditelji na to odgovarajuće reagirali, tako da bi nas, primjerice, zagrlili i pružili ono što nam je bilo potrebno, osjećat ćemo se voljeno i zaštićeno, pa ćemo voljeti i sami sebe. Prema sebi ćemo se odnositi s blagošću te uvijek i instinktivno činiti samo ono što nas podržava.

No ako su roditelji zapostavljali naše potrebe, primjerice, ako su nas kao bebe puštali da plačemo kako bismo se „čeličili“ ili su nam zbog vlastitih problema i nesvjesnosti, umjesto pružanja ljubavi, uzvraćali grubošću, u najdubljim slojevima bića osjećat ćemo se nevoljeno, neadekvatno i nevažno. Već tada će se u naš sustav utisnuti uvjerenje da takvi kakvi jesmo nismo dovoljno dobri, stoga sami sebe nećemo moći prihvatiti, pa ćemo se prema sebi odnositi s grubošću.

Oblici te grubosti ovise o nizu faktora i razlikuju se od osobe do osobe. No gledajući općenito, što smo od roditelja dobivali manje ljubavi i što su se u našoj najosjetljivijoj dobi prema nama lošije odnosili, to ćemo i sami prema sebi biti brutalniji. Oblici te grubosti često će se ispreplitati, stoga i odražavati cijelim spletom autodestruktivnog ponašanja.

Za djelić ljubavi i prihvaćanja razmjenjujemo sebe

Osoba koja samu sebe ne može prihvatiti, koja se ne osjeća dobro u svojoj koži, možda će se u određenoj životnoj dobi zbog toga izgladnjivati. Na svjesnom nivou, ona će željeti biti ljepša, no zapravo će htjeti nestati. S druge strane, osoba koja pati od bulimije, kroz nezaustavljiv poriv za hranom odražavat će glad za ljubavlju, no kako će se nakon prejedanja osjećati još lošije, naknadnim izbacivanjem hrane podsvjesno će iz sebe željeti izbaciti dijelove svojega bića koje nije u stanju prihvatiti.

Kao djeca, činit ćemo sve kako bismo zavrijedili roditeljsku ljubav. Zato ćemo i nesvjesno osluškivati roditeljska očekivanja kako bismo prema njima uskladili svoje ponašanje te tako bili nagrađeni. Nažalost, to će onda postati naš uobičajeni model ponašanja i u odrasloj dobi. U životu ćemo stalno ulaziti u neki oblik kompromisa, izravne ili neizravne „prostitucije“, u kojoj ćemo za djelić tuđe ljubavi, prihvaćanja ili odobravanja razmjenjivati sebe.

Sensa