Otplovio najveći ikad, ovo nije gubitak, ovo je tragedija, mi nismo izgubili nekog dobrog kuhara, mi smo izgubili misao, energiju, ljubav i lipotu… - rekao je Alen Bibich, istaknuti hrvatski vinar i veliki prijatelj Andreja Barbierija.

U subotu 9. ožujka, napustio nas je jedan od najvećih chefova u povijesti hrvatske gastronomije. Andrej Barbieri preminuo je nakon dugogodišnjih zdravstvenih tegoba. - Znam za njegovu situaciju već neko vrijeme, ne znam što reći, stvarno sam bez riječi… dobar prijatelj, dobar chef… falit će… jako… - kratko je prokomentirao Mate Janković, također njegov kolega ali i prijatelj.

Priča o Andreju teško se može svesti na nekoliko rečenica, prije bi trebali biti ispisani tomovi knjiga. On sam se odmetnuo od kuće ne dočekavši ni punoljetnost. Mediteranske i sjeverne europske granice prelazio je jednu za drugom. U početku je radio u noćnim klubovima. Do izazova kuhinje došao je preko vinskih karti. U restoran bi se zaputio, kako je sam govorio, kada se uvjeri da su u ponudi dobra vina. Tek je potom počeo uočavati kako jela mogu očarati jednako kao i vina. Kreacije kuharskih zvijezda postale su mu nova opsesija.

Pronicanje u magiju

Morao je proniknuti u njihovu magiju, objasnio je jednom prilikom. Ipak, izmoren tempom uspješnog ugostiteljstva prije desetak godina iz svijeta vratio u opuštenost sjenovitih kaleta Voloskog, Andrej je razmišljao o laganom uronjavanju u mirovinu. Ali svi koji su poznavali ovog velikog dobrog duha i bar jednom svjedočili njegovom nasmijanom licu znali su kako smirivanje i nema prevelike veze s istinom. Njegovi zdravstveni problemi pratili su ga dugo godina, ali uspješno je odolijevao svakoj bitci na kraju koje bi često znao reći: - Okej, i ovo smo riješili, idemo dalje! -

Bio je izuzetno elokventan, pravi intelektualac s briljantnim smislom za humor. Prvi angažman nakon povratka bila je neodoljiva i šarmantna Skalinada. Nakon toga on je odigrao vrlo važnu ulogu i u vološćanskoj Tramerci koja se etablirala kao sjajno malo mjesto gdje se kuha kreativno i jede zanimljivo. Jelima koje kao da kuha za sebe privlačio je prijatelje i stvarao nove. Nemir još nije potpuno zatomio, mijenjao je mjesta u kojima je vodio kuhinje, no sva su bila opuštajuća, odmaknuta od bilo kakvih glamuroznih pretenzija. 

Pečat u gastronomiji

No, onda je došao poziv da opatijskoj Bevandi vrati sjaj i tempo je opet ušao u fazu ubrzavanja. Uz Bevandu, u Rijeci je na Korzu preporodio i lokal Conca d’Oro, Zlatna školjka, preuređena je po njegovim zamislima. Bilo je to pravo osvježenje koje Rijeka do tada nije upoznala, a njegova kuhinja ubrzo je osvojila srca Riječana, pa je dobro poznatom lokalu koji datira još iz 19. stoljeća udahnuta nova duša. Ubrzavanju ritma pridonijela je televizija, točnije angažman u poznatom kulinarskom showu “Masterchef”, a potom i ponuda za suradnju u tiskanim medijima.

Posljednji Barbierijev projekt u Hrvatskoj bio je Barbieri´s koji je volio opisivati kao svojevrstan nastavak trenda “bistrologije”, a upravo ga je on podigao do razine nenametljive elegancije. Još jednom mu je pošlo za rukom ostaviti pečat i napraviti nešto drugačije.

Bio je vrlo omiljen i ne znam možete li pobrojati na prste jedne ruke osobe koje bi mogle izreći negativnu rečenicu povezanu s njim. Nakon Zagreba odlučuje okušati sreću na Bliskom Istoku i seli se u Katar.

Ondje mu se zdravstveno stanje nešto poboljšava i otvara Quavannu gdje postaje chef konzultant prvog hrvatskog restorana. Ipak, problemi nisu nestali, nedavno se vratio u Hrvatsku, a pred koji mjesec dana stanje mu se ozbiljnije pogoršalo. Na žalost, ovu bitku ipak je izgubio, ali jedno je sigurno. Andrej Barbieri ostavio je neizbrisiv trag u srcima ljudi, ali i trajan pečat u hrvatskoj gastronomiji.