Iako je većina nas odrasla uz Disneyeve crtiće i bajke, vjerojatno mnogi ne znaju da su te iste bajke u orginalu bile prepune jezivih stvari i završetaka.

Naime, u prošlosti, bajke su označavale potpuno drugačiji pojam nego što je to danas. Bile su uglavnom namijenjene starijim čitatateljima jer se smatralo da zbog svog sadržaja nisu bile primjerene za djecu. No kroz 19. i 20. stoljeće, posebno za života braće Grimm, bajke se počinju povezivati s dječjom literaturom.

Pepeljuga 

Pravi primjer za to je Pepeljuga koja ima mnogo svojih verzija, a najstarija potječe još iz antike. Prema izvorima, grčki povjesničar Strabo zabilježio je u 1. stoljeću pr. Kr. priču o djevojci Rhodopis koja je živjela u grčkoj koloniji Naucratis u starom Egiptu. Za vrijeme kupanja, orao je zgrabio sandalu njezine sluškinje i odletio u Memphis. Dok se tamo kralj bavio dijeljenjem pravde, orao mu je ispustio sandalu u krilo i kralj je, očaran oblikom sandale, zapovijedio da se pronađe žena koja ih je nosila. Djevojka je pronađena i ubrzo je postala kraljevom ženom.

Nakon ove, nastao je niz sličnih priča o djevojci koja na maskiranom balu izgubi svoju cipelicu. Međutim, mnoge od njih nisu bile prilagođene dječjem uzrastu. Takav primjer je verzija poznata pod nazivom Aschenputtel  u kojoj si zle polusestre zbog pohlepe odluče odrezati prste i stopala samo da bi stale u cipelicu, a na kraju im dva goluba iskopaju oči i one ostatak života provedu kao slijepe proskakinje. Također, u toj priči čak i Pepeljugin otac tolerira zlostavljanje kćeri za koju kaže da je zapravo “dijete njegove prve žene”, a ne njegovo vlastito. Slične elemente upotrijebila su i braća Grimm u svojoj priči o Pepeljugi.

U njihovoj verziji, skromna Pepuljuga zasadi vrbu iznad majčina groba, koja joj pokloni haljinu i cipelice. Na balu izgubi cipelicu, a kada je princ počne tražiti, njezine si polusestre odrežu petu i palac. Iako uspiju ugurati stopala u cipelu, ne uspijevaju ugurati sebe na dvor,  jer princ svaki put otkrije prevaru.

Najpoznatija verzija i ona koja je Disneyju poslužila kao predložak za stvaranje Pepeljuge kakvu poznajemo, jest verzija Charlesa Perraulta. Iako je priča veoma slična prethodno ispričanim verzijama, u ovu je Perrault bacio dašak fantazije. Spominje dobru vilu koja iz obične bundeve napravi kočiju, a miševe pretvori u konje i lakaje. S takvim elementima, i bez krvi, Perrault je uspio priču o obratu sudbine na najljepši mogući način približiti najmlađim čitateljima.

Snjeguljica 

Drugi Disneyev klasik je Snjeguljica. Iako on nije previše izmijenio samu priču, zaboravio je spomenuti jedan važan detalj. Naime, kraljica je od lovca zahtijevala da joj on donese Snjeguljičina jetra i pluća, a ne srce jer se te večeri upravo to posluživalo za jelo. Također, u izvorniku Snjeguljica se iz sna budi dok je prinčev na svojim leđima nosi u prinčev dvor, a ne budi je princ poljupcem kao što je to slučaj u Disneyevoj verziji. Što se dogodilo poslije ne znamo točno, jer priča također ima mnogo svojih preobražaja, a u nekima se navodi da su patuljci zapravo pljačkaši, a magično ogledalo dijalog sa suncem ili mjesecem. U klasičnoj verziji koju svi znamo, kraljica je zbog svih pokušaja ubojstva Snjeguljice na kraju priče osuđena da pleše u užarenim metalnim cipelama dok ne padne mrtva.

Uspavana ljepotica 

Sljedeća priča koju je Disney prilagodio djeci jest Trnoružica ili Uspavana ljepotica  koja u je u svom originalu puno brutalnija. U originalnoj, talijanskoj verziji Giambattiste Basilea iz 1634., koja nosi naslov Sunce, Mjesec i Talia, Trnoružica, odnosno Talija zapravo je bila silovana dok je spavala te je za to vrijeme rodila dvoje djece nazvane Sunce i Mjesec koje joj je napravio kralj. Nakon što joj je jedno od te dvoje djece uklonilo komad lana iz prsta zbog kojeg je bila uspavana, ona se budi iz sna i saznaje što se uistinu dogodilo. Nekoliko mjeseci poslije kralj se vraća u dvorac misleći kako će opet moći iskoristiti Trnoružicu, no na njegovo iznenađenje ona je budna. On joj odluči priznati svoje nedjelo te oni opet završe vodeći ljubav.

Ubrzo je  kraljeva žena saznala za muževu nevjeru i naredila je da se njegova djeca otmu i skuhaju živa kralju za večeru. Prilikom večere,  kralj pohvali gulaš, a supruga mu kaže: „Jedete ono što je vaše!“ Ponižen, kralj baci ženu u vatru i saznaje da je kuhar, sažalivši se nad djecom, u gulaš zapravo stavio kozu. Na kraju, kralj oženi Trnoružicu te oni žive sretno do kraja života.

Tu je priču Charles Perrault adaptirao, ubacivši sedam vila koje prisustvuju krštenju male princeze i darivaju je. Šesti dar bio je dar zle vile koji je glasio da će djevojka s navršenih šesnaest godina umrijeti od uboda vretena. Zadnja vila preokreće prokletstvo i proriče da će djevojka usnuti stogodišnji san iz kojeg će se probuditi kada je princ poljubi. Međutim, Perrault se tu ne zaustavlja. Čini se da je on spojio dvije različite priče u jednu, jer nakon što se Trnoružica probudi, on nastavlja priču. Prinčeva pomajka, koja vuče gene orka i njihovu okrutnost, zatvara Trnoružicu i njezino dvoje djece, te naređuje kuharu da ih skuha.

Kuhar umjesto dječaka skuha janje, umjesto djevojčice mladu kozu, a umjesto Trnoružice – stariju kozu, s obzirom da je Trnoružica stara preko sto godina i njezino je meso tvrdo. Kada zla maćeha otkrije prevaru, pripremi kotao, no ulovi je njezin posinak i ona se baci u kipuću vodu. Tek onda, uspavana ljepotica i njezin princ žive sretno do kraja života.

Verzija braće Grimm govori nam drugačiju priču. Oni u svoju priču ubacuju i  dvanaest vila koje na krštenju princeze Trnoružici poklanjauju darove: čistoću, vitalnost, velikodušnost, rječitost, mudrost, strast i tako dalje. Međutim, kralj je zaboravio pozvati na svečanost trinaestu vilu, koja se pojavljuje i u osveti proklinje princezu i proriče joj smrt na petnaesti rođendan. Dvanaesta vila, prokletstvo mijenja i umjesto smrti, odredi princezi stogodišnji san iz kojeg će se probuditi kada je hrabri princ poljubi.

U Disneyevoj verziji u priči spominju se samo tri vile – Flora, Fauna i Merryweather od kojih je Flora glavna, a Merryweather je ona koja je ”ublažila” prokletstvo zle vile. Također, Disney u priči uopće nije spomenuo njihovu djecu nego je samo naveo da su ”živjeli sretno i dugo do kraja života” nakon što ju je on probudio poljupcem.

Mala Sirena

Orginalnu priču o Maloj Sireni 1837. napisao je poznati danski pisac Hans Christian Andersen. I ona, kao prethodne priče, ima potpuno drugačiji kraj nego što je to u Disneyevim crtićima. Naime, nakon što se Mala Sirena zaljubi u princa kojeg je spasila iz vode ona odluči otići Morskoj Vještici i moli je da joj podari napitak kojim će dobiti noge u zamjenu za glas. Svjesna rizika da se, ako ode na kopno, nikad više neće moći vratiti u more i da će je noge užasno boljeti, ona ipak popije napitak i upoznaje princa. On se zaljubi u nju te kada mu otac naredi da se oženi susjednom princezom, odbija to učiniti govoreći da voli ženu iz hrama kako mu se inače predstavila Sirena.

Međutim, ispada da je princeza djevojka iz hrama te on odbacuje Sirenu i zaljubljuje se u svoju buduću zaručnicu. Mala Sirena, očajna i tužna zbog prinčeva ponašanja, odluči ubiti princa nožem kojeg su joj donijele njene sestre misleći da će tako opet postati sirena. U trenutku kada to treba učiniti, Mala Sirena ne može podignuti ruku na svoju ljubav i baca se u more, a njeno se tijelo pretvara u pjenu. Hans Christian Andersen nakon nekog je vremena originalni kraj izmijenio, smatravši da je pretužan, pa u njegovoj drugoj verziji, Mala sirena ne umire, već  postane Kćer Zraka i čineći dobra djela 300 godina, dobiva besmrtnu dušu. Na kraju odlazi u kraljevstvo Božje. U Disneyevom crtiću, za razliku od ovog nesretnog kraja, Mala Sirena doživljava sretan kraj te se princ i ona ožene, a ona dobiva ljudsku dušu i glas.

Sve u svemu, bajke su priče koje svoje korijene često imaju u folkloru i usmenoj predaji te se sve verzije međusobno isprepliću ili su proširene improvizacijama različitih autora. Većina je Disneyjevih klasika napravljena prema bajkovitim predlošcima koje su  sakupili braća Grimm. Oni su se  prvi „bacili na posao“ i te priče pokušali prilagoditi djeci, iako je i u njihovim verzijama bilo ubojstava, silovanja, pa čak i incesta. Disneyjeva zasluga jest ta da je, osim što je bajke pretvorio u nezaboravne crtane filmove, u sve priče ubacio sretan kraj i stvorio viziju u kojoj dobro uvijek pobjeđuje zlo, a upravo je to ono čemu se djeca nadaju.