Kao i u svemu, postoje različiti stupnjevi narcisoidnosti.

Postoji spektar od zdravog narcizma (s uravnoteženom dozom ljubavi prema sebi i samopoštovanja) do patološke, sveobuhvatne narcisoidne tendencije, piše Elephant Journal.

Narcisoidnost je problematična za društvo u cjelini, kao i za svaku narcisoidnu osobu koja je uznemirena svojom neprestanom negativnošću, opsesijom svojim imidžom i opasno pretjeranim osjećajem vlastite važnosti.

To nije ni pojednostavnjeno niti nedužno, kao što je uobičajeno uspoređivati narcisoidnost s mitom o lijepom muškarcu ili ženi koji gledaju svoj vlastiti odraz na površini jezera, fokusirani na svoju  ljepotu i savršenstvo.

Narcisoidnost je prvenstveno seksualna perverzija, prema Freudovoj teoriji. Sigmund Freud u svom eseju “O narcizmu: Uvod” iz 1914. piše:

„Narcis je osoba koja se prema vlastitom tijelu odnosi na isti način kao što se odnosi i sa  seksualnim objektom, to jest, udara ga i nježno miluje, dok on dobiva potpuno zadovoljstvo kroz ove aktivnosti. Razvijena do ovog stupnja, narcisoidnost ima značajke perverzije koja apsorbira cijeli seksualni život pacijenta.”

Freud definira i megalomaniju kao „uvećanu i jednostavniju manifestaciju” narcizma.

„Postoji oblik narcizma koji, čini se, utječe na muškarce više od žena … to proizlazi iz vrlo bliske i nezdrave veze majke i sina.”

Berit Brogaard

Nasuprot tome, post – frojdovski  psiholozi u ranom 20. stoljeću, kao što je Karen Horney, narcisoidnu osobnost vide kao svojstvo oblikovano disfunkcionalnošću ranog okruženja, za razliku od viđenja narcisoidnih potreba i tendencija kao nešto što je inherentno u ljudskoj prirodi.

Najnovija istraživanja pokazuju da je narcizam u porastu u suvremenoj kulturi zbog porasta reality emisija, društvenih mreža, te je sve veći fokus na postignuća, čak i u vrtićima i osnovnim školama, što je povezano s općim smanjenjem dječje slobode da se igraju sa svojim vršnjacima na nestrukturiran način.

Jednostavno rečeno, narcizam je napuhano viđenje sebe, u kombinaciji s relativnom ravnodušnosti prema drugima. Postoje dvije različite kategorije patološkog narcizma: egzibicionist i pritajeni narcis. Oba proizlaze iz nemogućnosti da adekvatno razvijaju sebe u skladu sa svojom dobi - zbog problema u odgajanju tijekom djetinjstva od strane primarnog skrbnika, obično majke.

Pritajeni narcis će vjerojatno imati deprimiranu, neadekvatnu percepciju sebe i također opipljivu svijest o unutarnjoj praznini. Egzibicionistički tip, s druge strane, ima napuhanu, grandioznu percepciju sebe koja je izvan dodira sa stvarnošću.

Bez ispitivanja ili promišljanja egzibicionist pretpostavlja da su drugi poput njega. Pritajeni narcis želi stalno odobrenje drugih, dok egzibicionist stalno traži divljenje i tapšanje ega.

Sedam smrtnih grijeha narcisoidnosti:

Besramnost: nesposobnost procesuiranja srama

Čarobno razmišljanje: smatranje sebe savršenim

Bahatost: umanjivanje važnosti drugih ljudi i njihovo ponižavanje

Zavist: priželjkivanje tuđih uspjeha, imetka, postignuća

Ovlasti (odnosno povlastice): osjećaj i djelovanje u skladu s mišljenjem da su posebni i bolji od svih ostalih

Iskorištavanje: iskorištavanje drugih bez obzira na njihove osjećaje ili interese

Nedostatak granica: nema granica između sebe i drugih

Narcisoidna majka idealizira svog sina i stavlja ga na pijedestal. U vrijeme njegove adolescencije, smeta joj što joj on više ne ugađa kao nekad,  što pak stvara nezadovoljstvo u njemu.

Njegov obrambeni mehanizam je uvećanje njegovog ega, što je fasada koja prekriva duboku nesigurnost i tjeskobu.

Ipak, nije isključivo kriva samo majka. Narcisoidni očevi će vjerojatno odgojiti narcisoidnu djecu.

Na razini zajednice, moramo raditi na tome da preokrenemo alarmantni trend narcizma u društvu promicanjem altruizma kod djece i mladih. To se može postići uključivanjem eksplicitnog učenja emocionalne inteligencije i svjesnosti u tradicionalne obrazovne ustanove i u školovanje kod kuće.

Prevela: Suzana Prnjak za atma.hr