Jeste li ikada imali situaciju sa partnerom/icom nakon koje ste se osjećali loše i pitali se kako je moguće da se opet ponovila situacija nakon koje osjećate isti osjećaj kao i uvijek? Čak ste primijetili da vam se to ponovilo i u prethodne dvije veze.

Ako jeste, vjerojatno vam je jako dobro poznat taj osjećaj.  Svaki put kada se zapitate kako sam se opet doveo/la do ovog stanja ili osjećaja znajte da se radi o igri.

Kako znati da je neki obrazac ponašanja igra? Po Ericu Bernu (osnivaču transakcijske analize) postoje točno određena pravila prema kojima možete prepoznati psihološku igru. Igre se ponavljaju, nesvjesno ih igramo, nakon njih se uvijek osjećamo na isti, poznati način, uključuju moment zbunjenosti te imaju skrivene poruke u svom sadržaju.

1. Igre se ponavljaju.

Zamislite muškarca i ženu. Stupaju u vezu potpuno nesvjesni svoje ljubavne prošlosti. On nije bio u vezi dužoj od 5 mjeseca, a ona traži “onog pravog” iako iza sebe ima dvije duže veze u kojoj su nju ostavljali. Zaljubljuju se i nadaju da je to napokon to. Ipak jednom mora biti. Zar ne? Nakon dva mjeseca i početne zaljubljenosti, zajedničkog druženja i provođenja vremena, stvari se počinju mijenjati. Na početku su se satima čuli i nije bilo teme o kojoj nisu mogli razgovarati, no sada su se pozivi jako prorijedili. On se počeo udaljavati i odjednom mu je sve to previše. A ona ne zna kako mu prići i što učiniti da sve bude kao na početku. Zašto odlazi baš sada kada je opet dala sve od sebe, toliko se trudila da mu udovolji i činilo se da je napokon našla srodnu dušu? Na kraju on ipak odlazi ne dajući joj nikakvo objašnjenje i razlog. Samo odlazi i prestaje se javljati.

2. Igre se igraju nesvjesno.

Cijela ova priča se odvija nesvjesno i to za obje osobe. Čak i kada bi im netko rekao zar ne vide da im se stalno isto događa u vezi, oni bi to pripisali spletu nesretnih okolnosti. Jednostavno nemaju sreće u ljubavi.

3. Igre se uvijek završe tako da igrači imaju iste osjećaje.

Svaki put nakon završetka igre, igrači se osjećaju na poznat način. U ovom slučaju žena je osjetila tugu jer ju je i ovaj partner ostavio nakon što mu je toliko toga dala, dok je muškarac osjetio strah da postaju prebliski, da on ipak nije za vezu te da može naći boljega. Oboje su navedene osjećaje davno prije negdje osjetili te u nečijem tuđem prisutstvu.

4. Igre sadrže razmjenu skrivenih transakcija između igrača.

Iako se čini da se sve ovo događa slučajno, nije tako. Oba partnera šalju poruke (transakcije) na dvije razine. Jedna se zove socijalna, dok je druga psihološka. Na socijalnoj razini žena bi rekla: “Pa kako to da se meni ovo opet dogodilo?”, dok bi na psihološkoj razini poruka glasila: “Znala sam da će se i ovaj put isto ponoviti.” Mi najčešće čujemo poruke na socijalnoj razini, no pridajemo značenje ovima na psihološkoj razini. Iako ona govori da želi muškarca s kojim će moći ostvariti zdravu, svjesnu vezu, zapravo odabire muškarce s kojima može proigrati istu priču da bude odbačena.

5. Igre uvijek uključuju moment zbunjenosti ili iznenađenja. 

Partnerica ostaje zbunjena što se odjednom dogodilo i zašto joj se više ne javlja. Ne može si objasniti kako se sve to dogodilo kada je tako dobro počelo. Ona nije svjesna da je njezin partner već unaprijed imao nacrtan scenarij prema kojemu će odabrati svoju partnericu i potvrditi si davno stvoreno uvjerenje da bliskost može značiti bol i povrijeđenost. Svaki put kada joj se ovo dogodi, partnerica ostaje zbunjena i preplavi ju osjećaj tuge, nemoći, panike i očaja.

Zanimljivo je da izabiremo partnere s kojima možemo proigravati stalno iznova iste igre. Ako pogledamo igru iz pogleda djeteta, vidimo da djeca koja dožive neku bol ili traumu, ponavljaju igru sve dok ne osjete da im je dovoljno te da nakon nekog vremena to mogu pustiti i nastaviti dalje. No kod odraslih je malo drugačije. Odrastanjem se toliko otuđimo od svojih osjećaja i svog unutarnjeg svijeta da ovaj proces iscjeljivanja postane ponavljanje i ponavljanje igre, piše atma.