Na ovaj svijet smo došli goli i odmah su nas pokrili odjećom, štiteći nas od hladnoće, ali i od pogleda. Što smo bivali veći, više nas je obuzimao stid od vlastite nagosti. Kada su naša gola tijela postala nemoralna pojava i zašto nas toliko sablažnjava vlastita i tuđa nagost?

Od malena nas uče da se pokrivamo, ali ne samo to, čak i da ne pričamo o intimnim dijelovima tijela, pogotovo ne mi žene. Da ne gledamo jedni u druge dok se presvlačimo u svlačionici, pazimo da ne bi netko slučajno vidio neki dio tijela koji nije namijenjen pogledima…. a svi imamo, više – manje, iste dijelove tijela.

Svi imamo glavu, ruke, trup, organe, ali i grudi i spolovila. Pa zašto se onda sramimo sami sebe? Imamo li nešto neobično što drugi nemaju? Kako smo postali ovako uvjetovani?

Knjiga Postanka govori nam o trenutku kada su prvi ljudi shvatili da su goli, a ubrzo nakon toga su se stidjeli svoje nagosti, no ne objašnjava zašto su se stidjeli? Životinje su gole, iako su pokrivene krznom, a tijekom nekoliko desetaka tisuća godina, i ljudska je vrsta hodala gola. Dakle, što se promijenilo?

Ako se nađemo na nudističkoj plaži, ili u sauni, prvi poriv nam je da osjećamo stid, a zatim počinju panična pitanja i misli – imam strije od trudnoće, koliko se to vidi, dojke mi nisu jednake veličine, kada sam se zadnji puta depilirala? Zatim počinju uspoređivanja s ostalim osobama, koliko imaju sala, kakve su im grudi, stražnjica i ostalo.

Zašto osjećamo stid?

Zašto uspoređujemo svoje tijelo s tijelima drugih ljudi?

Zašto smo opsjednuti mišlju da ne izgledamo dobro?

Zašto nam je to uopće važno?

Neka istraživanja pokušavaju odgovoriti na ovo pitanje. Postoji teorija da je stid kodificiran u ljudskom društvu kao način zaštite parova koji trebaju biti dugoročno povezani. Misli se da ljudska prirodna društvenost i potreba komunikacije izvan obiteljske skupine, zajedno s golotinjom, stvara previše iskušenja za parove koji bi tako potaknuti mogli “odlutati” od svog partnera.

Znači, stid nam zapravo osigurava produžetak vrste. Naučili smo da golo tijelo šalje seksualne signale koje ugrožavaju sigurnost parova i složili smo se s tim. Sramota je idealna emocija za provedbu tog kodeksa ponašanja. Budući da stid izaziva nelagodu, mi to izbjegavamo pod svaku cijenu.

No, postoji pet oslobađajućih razloga zašto se ne treba plašiti vlastite golotinje:

1. “Savršeno” je iluzija

Odmalena smo trenirani, osobito ženski spol, da budemo savršeni. Učimo se koketiranju, nošenju cipela s visokim potpeticima, depilaciji, frizurama, čupanju obrva, šminkanju i slično, sve kako bi se svidjeli suprotnom spolu i bili što veća konkurencija istom spolu. Borba za održavanjem vrste, jer najbolji primjerci opstaju? Možda.

No, nitko od nas nije savršen, niti bolji od nekog drugog. Ne savršenstvo znači da postoji nešto savršeno, a to nije istina. Svako tijelo je drugačije. Svatko je od nas jedinstven i lijep, točno onoliko koliko sam sebe doživljava, a ne koliko to nameću društveni standardi.

U nekim dijelovima svijeta je sasvim normalno biti gol, kod kuće, u sauni, bazenu.

Zapravo, viđenje drugih golih tijela može djelovati tako da se osjećamo ugodnije u vlastitoj, goloj koži, ako sami sebi priznamo svoje nemire i strahove.

3. Kada sudimo o drugim ljudima, sudimo sami sebi

Društvo nas je naučilo suditi i kritizirati, umjesto da nas nauči da volimo sami sebe i druge. Ne suočavamo se sa samoosuđivanjem i osuđivanjem, i ne vježbamo empatiju prema sebi i drugima. Kada se uspoređujemo s drugim ljudima, to je oblik samoozljeđivanja.

Trebamo voditi brigu o našim tijelima i fizički i emocionalno, a ponekad je jednako važno – ako ne i važnije – provoditi emocionalne vježbe. Meditacija je vrlo učinkovita za to.

4. Kada nam postane ugodno biti goli, bit ćemo manje skloni “maskiranju”

Trebamo prihvatiti same sebe takvima kakvi jesmo, bez maski od šminke i odjeće. Činjenica je da smo mi opet mi i sa i bez šminke i odjeće. Nekima je to teško, čak i nezamislivo, i teško im je vidjeti razliku u skrivanju od sebe samih i ukrašavanja.

Gubitak tih maski može pomoći da konačno prihvatimo sami sebe u suštini.

Svi starimo, svi ćemo dobiti bore i svima će se objesiti koža. Bez obzira na subjektivna, nametnuta mjerila, i to je prirodno i predivno baš zato jer je prirodno. Sve na ovom svijetu je podložno stalnim promjenama. Dok ovo čitate, vaše tijelo se mijenja. Mijenja se i vaš um, vaša stajališta.

Činjenica je da se ne rađamo sa stidom prema golotinji, već smo to naučili – no možemo se i odučiti, ako to želimo.

Os Uma / Piše: Irena Dujmušić