Sto godina od njezina uhićenja u Parizu, 13. veljače 1917., legenda o najvećoj špijunki u povijesti počinje blijedjeti

U popularnoj kulturi ona je najveća špijunka u povijesti. Ali 100 godina nakon uhićenja Mate Hari sve je više podataka koji dovode u pitanje njezin status majstorice špijunaže.

Cijelo je desetljeće njezin zavodljiv ples izazivao divljenje, a njezino tijelo raspirivalo žudnju.  

Mata Hari, Nizozemka koja je oduševljavala parišku publiku svojim indijskim plesovima, budila je maštu europskih boema uoči Prvog svjetskog rata.

Bila je kurtizana iz vremena Belle Epoque koja je veleposlanike, ministre, prinčeve i generale upoznala s umijećem vođenja ljubavi. Bezbrojne priče, mnoge od njih neistinite, isprepletene su oko njezina glamuroznog i tajanstvenog života.

Ali sto godina od njezina uhićenja u Parizu, 13. veljače 1917., legenda o najvećoj špijunki u povijesti počinje blijedjeti.

Mata Hari, odnosno Margaretha Geertruida Zelle, uhićena je u ranojutarnjoj raciji u luksuznom hotelu u Parizu. Prije početka suđenja 24. srpnja, provela je pet mjeseci u ženskom zatvoru u Saint-Lazareu.

Suđenje pred vojnim sudom bilo je zatvoreno za javnost. Bilo je dovoljno samo jedno ročište da je kao dvostruku špijunku proglase krivom za veleizdaju i osude na smrt.

Život joj je oduzeo streljački vod u Vincennesu, predgrađu Pariza, 15. listopada 1917. Bila joj je 41 godina.

Toliko o povijesno nespornim činjenicama o zadnjim mjesecima njezina života. Ali otkako je britanska tajna služba 1999. godine otvorila njezin dosje, legenda o Mati Hari sve je blijeđa.

Po britanskoj tajnoj službi, za špijunku ju je regrutirao njemački konzul u Amsterdamu početkom rata. Za taj posao joj je ponudio peteroznamenkastu svotu. Britanci, koji su je presreli na jednom putovanju 1915. u Veliku Britaniju i temeljito je ispitali, tvrde da Nijemce nije opskrbljivala naročito važnim informacijama. Baš suprotno, mlada je Nizozemka njemačku ponudu smatrala tek lakom "dodatnom zaradom".

U proljeće 2014. britanska tajna služba deklasificirala je još neke dokumente o njoj. Mata Hari, pisali su britanski špijuni, nakon uhićenja u Parizu ništa nije priznala nego je svoje isljednike zasula gomilom tračeva i glasina.

Wesley Wark, stručnjak za sigurnost i terorizam na sveučilištu u Ottawi, ide i korak dalje i tvrdi da Mata Hari nikad o politici nije mnogo znala.

U idućim mjesecima će i Francuzi otvoriti svoju arhivu i mnogi očekuju da će se pokazati da je Mata Hari samo bila "žrtveni jarac" za gomilu poginulih Francuza na bojištima.

Povjesničar Leon Schirmann, koji je umro 2003., prije smrti je tvrdio da su francuske vlasti režirale suđenje Mati Hari i da se njezinim iskazom manipuliralo prema potrebi. U svojim knjigama Schirmann je dokazivao da je suđenje bilo čista propaganda.

Na temelju Schirmannovih argumenata pariški odvjetnik Thibault de Montbrial prije 15 godina je zatražio reviziju suđenja. Zahtjev je odbijen. Isto je pokušala, s istim rezultatom, i nizozemska Zaklada Mate Hari.

Margaretha Geertruida Zelle odrasla je u dobrostojećoj obitelji. Kći razmetljivog klobučara, trebala je postati odgojiteljica u vrtiću, ali je umjesto toga prihvatila bračnu ponudu nizozemskog vojnog časnika, mnogo starijeg od nje. Margaretha je postala Lady MacLeod i pošto joj je suprug bio stacioniran u nizozemskim kolonijama, niz godina živjela je na Javi i Sumatri i tamo naučila azijske plesove. Nakon raspada braka odselila se u Pariz.

U Gradu Svjetla uzima umjetničko ime Mata Hara i postaje striptizeta i skupa prostitutka. Nakon nekog vremena zanimanje za njezine usluge opada pa plesačica zapada u financijske probleme.

Tada se za nju počinju zanimati razne tajne službe, svjesne da se mogu okoristiti njezinim brojnim poznanstvima. Prvo je radila za Nijemce, a zatim se ponudila Francuzima. A oni će svoje dokumente o Mati Hari otvoriti točno na stotu godišnjicu njezine smrti, u listopadu.

U međuvremenu, život te fatalne žene i 'legendarne špijunke' bio je dosad temom 250 knjiga i romana te nebrojenih filmskih scenarija.